Top

Đorđe Stanojević

  |  Đorđe Stanojević

Sonar

Sonar 29, 180x220cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 17, 150x100cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 17, 100x150cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 09, 70x50cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 43, 50x70cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 34, 50x70cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 37, 70x80cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 33, 50x70cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Sonar 42, 150x100cm, pigment i medijum na platnu, 2019

Sonar 39, 70x80cm, pigment i medijum na platnu, 2018

Đorđe Stanojević (1974) je osnovne, magistarske i doktorske studije završio na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, a radi kao profesor na Akademiji za umetnost i konzervaciju SPC i na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Profesionalnu karijeru započeo je 1999. godine, nakon završenih osnovnih studija, a do sada je imao više od 30 samostalnih i učestvovao na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Osnivač je i umetnički direktor međunarodnog projekta Nature & Art, koji se bavi povezivanjem prirodnih sa umetničkim procesima. Bavi se teorijom umetnosti, piše kritiku i eseje u oblasti likovnih umetnosti. Dobitnik je više prestižnih nagrada. Dela Đorđa Stanojevića su zastupljena u muzejima i privatnim kolekcijama u Srbiji i inostranstvu.

Izložba najnovijih radova Đorđa Stanojevića „Sonar“ biće predstavljena u okviru virtuelne izložbe Prodajne galerije „Beograd“ tokom februara. Kroz ovu seriju dela umetnik nastavlja da se bavi prirodom, da istražuje njene principe, promišlja kroz meditativnan i filozofski pristup tražeći harmoniju. Ovoga puta Stanojević otkriva vodu njene dubine, tokove, materiju praveći vezu između unutrašnjeg i spoljašnjeg života objašnjavajući strukturu prirode i čoveka. Intenzivan kolorit je baziran na plavoj sa akcentima crne ili bele boje. Slike su apstraktne i odražavaju refleksiju prirodnih tokova. Slikajuću spontano Stanojević naglašavanjem dinamičnosti asocira na pokretanje, fluidnost, snagu, neuhvatljivost vode dok kroz igru svetlosti i tame stvara ritmičnost dela.

Đorđe Stanojević je o svojm slikama u kojima se bavio zemljom rekao: „Svi smo mi napravljeni od zemlje na kojoj smo rođeni i nosimo sve njene osobine.“ Sada ovaj princip razrađuje dok se bavi vodom, materijom u kojoj smo svi nastali, od koje smo sazdani i koja je neophodna za naše postojanje. Takođe za svoje stvaralaštvo kaže: „Smatram da je jedina šansa mog istraživačkog rada jedna neestetizirana i „nekulturna” umetnost. Umetnost koja nastaje od života koji je veoma surov i snažan. On drhti, boji se, čvornovat je, ali je veoma vitalan. On u sebi nosi energiju jednog drveta koje trpi sva godišnja doba, koje nikada nije savršeno i tehnološki ispravno, ali je živo i prelepo.“

Rekli su

Suštinska zemlja: umetnost Đorđa Stanojevića

Tekst Aleksandre Lazar, povodom izložbe u galeriji Drina, 2017.

Umetnički rad Đorđa Stanojevića (1974) teži da zahvati energetski otisak prirode. Sve njegove slike, skulpture i multisenzorne instalacije ukorenjene su u jednoj želji: da nastaju u harmoniji sa životom prirode. Osnovni gradivni elementi ovakvog stvaralaštva potiču od plasticiteta, boje i taktilne vrednosti zemlje, ali i iz njene energije, stoičkog prisustva i elementarnog potencijala da u sebi sadrži život. U obnovljenom otkrivanju pejsaža Stanojević pronalazi mesta tokova i fluktuacija velikih hranljivih snaga prirode u traganju za vezama između spoljašnjeg i unutrasnjeg sveta.

Stanojević je studirao slikarstvo na Likovnoj akademiji u Beogradu od 1994-99, posle čega je na istoj akademiji završio magistarske i doktorske studije. Devedesete, decenija u kojoj su formirani mnogi njegovi umetnički stavovi, su bila buran istorijski period nasilnog raspada Jugoslavije. Slično periodu posle drugog svetskog rata koji je definisao začetak Lend Art-a u Americi, specifične okolnosti devedesetih definisu Stanojevića kao umetnika na istorijskoj prekretnici koji radikalno odstupa od akademskih studija, indukujući korenitu promenu odnosa prema umetnosti i pejsažu.

U tom svetlu treba razmotriti i Stanojevićevo pozivanje na rad Mauricija Nanucija: “Promenom mesta menja se vreme; promenom misli menja se budućnost” (2003). Ovaj rad, deo stalne postavke u bašti muzeja Pegi Gugenhajm u Veneciji, sažima Stanojevićevu ideju o umetnosti kao jednoj od niza snažnih pokretačkih sila na koju utiču velike snage izvan nje same, a koja svojom energijom zauzvrat transformiše naše unutrašnje sile.

U skorije vreme naučna istraživanja kao što je rad fizičara i teoretičara sistema Fritjofa Kapre potvrđuju pretpostavku da su svi delovi prirode uzajamno povezani. Kapra tvrdi da se evolucija ne može doživljavati samo kao splet konkurentskih borbi za opstanak, već i kao “ples saradnje u kome kreativnost i stalna pojava novine služe kao osnovna pokretačka snaga. Sa novim naglaskom na složenosti, umrežavanju i obrascima organizovanja, polako se pomalja nova nauka o kvalitativnom sistemskom pogledu na život.” (The Ecologist, 20 januar 2017.)

Ova teza koja poziva na nove pravce razmišljanja o odnosima, šemama i kontekstima evolutivnih sistema prirode zapravo uopšte nije toliko nova. Slične ideje nalaze se u osnovi Povelje Zemlje (Earth Charter), i u korenu filozofskih ideja noetičke nauke i panfizisma – filozofskog pogleda po kome je svest univerzalna i iskonska karakteristika svih činilaca prirode. Na slične refleksije nailazimo i u vizionarskom radu umetnika, arhitekata i mislilaca okrenutim prirodi kao centralnom polju svog interesovanja: Robert Smitson, Ričard Bakminster Fuler, Agnes Denes, Džozef Bojs, Tomas Saraceno, Danae Stratou i drugi. Isto interesovanje nalazi se i u radu i razmišljanju Đorđa Stanojevića.

Stanojević zapaža dve paralelne stvarnosti: stvarnost materijalizovanu u spoljašnjem pojavnom svetu i stvarnost koja dobija svoj oblik kao odgovor na duboki unutrašnji odziv. Njegovo interesovanje za tok i zemlju – shvaćene istovremeno kao materiju, metaforu, Alhemijski element i stanje uma koje prati i beleži puls i obnavljanje života, “zujanje materije” po de Kvinsiju (De Quincy) – oblikovalo je njegov formalni pristup umetnosti.

U svom radu Stanojević koristi zemlju, blato, glinu i koštani pigment za slojevito, ne samo kompoziciono već i strukturalno nastajanje slike, koristeći pritom prirodne energetske sile – gravitaciju, promene temperature i svetlosti, eroziju materije pod uticajem kiše ili mraza – kao svoj alat za direktnu intervenciju na platnu.

Slike su nastale kao platna od jute prajmirana zemljom, na ovaj način stvarajući strukturalnu, skulptorsku fuziju elemenata slike, koja je na ovaj način građena (hranjena radije nego oslikana) zemljom, organskim pigmentima, koštanim pepelom i lepkom. Ovaj metod stvaranja slike-objekta evocira meditativnu sadnju semena u zemlju, i čekanje da zemlja uzvrati darove.

Boja je u Stanojevićevom radu simbolički i rezidualni, nikada samo dekorativni element. Ona se otkriva kroz proces koji prati prirodne cikluse, kao integralna jedinica forme i lokalnosti, i kao nosač sećanja, rituala i refleksija.

Rast (Growth) 2010, je skulpturalna serija ramova ispunjenih zemljom ostavljenih da se prirodno osuše, rezultirajući dubokim pukotinama i brazdama po površini. Veličina drvenih okvira (170 k 100 cm) i težina svakog napunjenog rama (u svakom je oko 50 kg zemlje) podsećaju na simboličnu meru zemnih ostataka ljudskog tela. Rast, kao i Zima (Winter), 2011, nastajali su u periodu kada je umetnik proživljavao lični gubitak majke; ova intimna tuga prenesena je u harmoniji sa godišnjim dobom prirode koja se smiruje, odmara i priprema za toplije mesece koji donose mir, rast i buduće zrenje. Od 2010 Rast se vraća u Stanojevićev rad kao sezonska meditacija kojom posmatra sezonske promene koje nastaju u odnosu između uma i materije praćene kroz svedenu estetiku promene plasticiteta i pigmentacije materije. Tokom godina ovo razmatranje rezultiralo je serijom slika Klijanje (Germination) 2011-2013, koja prati energiju semena zasađenog u mraku zemlje na njegovom uzlaznom putu ka suncu.

Ovaj proces se nastavlja kroz seriju Fantastični pejsaži, 2015-2016, koji takođe razvijaju uzajamnost sa prirodom i prirodnim elementima. Stanojević ostavlja prostor za spontane tenzije u okviru i izvan samog rada, dozvoljavajući si da u procesu dok “slika kao priroda” prati svoj intuitivni osećaj povezanosti sa zemljom,  na taj način ostavljajući prostor prirodnim elementima da tokom rada promene umetnika, proces i delo. Može se reći da umetnik teži da postane živa predstava Bojsove (Joseph Beuys) baterije (Table with Acumulator, 1958-1985), gde spiritualnu i kreativnu energiju rada napaja Zemlja sama, prenoseći protok zemljanog magnetizma direktno u umetnički rad.

Paralelno sa ciklusom slika zemljom, Stanojević ostvaruje i niz skulptura kao što su Takt (Beat), 2011, Ljudi (People), 2011, Češljevi zemlje (Combs of earth), 2010/2012, koje ritmički grupišu češljeve za pređu vune i druge tradicionalne alate u grupe malih porodica ili triptiha. Ovi jednostavni utilitarni objekti, kao totemi iz prošlosti, simbolizuju meru jednostavnog ljudskog života kome je kroz spore, ritualizovane seoske zanate određen protok ličnog i društvenog vremena, tempo i granice postojanja.

Interesovanje za stare zanate i materijale nastavlja se serijom skulptura Poniranje (Plunge), 2014, gde su centralni oblici u obliku kupe ili čunja (podsećajući na makete okruglih kolibica) napravljeni od prepletenih grančica i crnog koštanog pigmenta. Pored njih je serija malih objekata. Korišćenje ostarelog, nagorelog ili ogoljenog drveta na ovaj način dosta podseća na drvene gromade i kupole Dejvida Neša (David Nash, Three Red Columns: Deepcut, 2010, Red Dome, 2007, Flaire, 2015, i drugi).

Instalacija Ergonomija zemlje (Ergonomics of earth), 2013, gde je zemljani diptih iz serije Rast postavljen zajedno sa serijom malih rasutih objekata, evocira neke od instalacija Džozefa Bojsa, a pogotovo njegovu legendarnu Munju sa jelenom u odsjaju (Lightning with Stag in its Glare, 1958-1985). Očigledno je da Stanojević gradi ličnu mitologiju objekata uz pomoć ruralnih alata na način koji podseća na Bojsove animalne poluformirane objekte; čak i gustina rasporeda i geometrija instalacije deluju kao refleksija na Bojsov vizuelni spektar. Osnovna razlika, međutim, nalazi se u formalno modernističkoj, individualizovanoj mitologiji Bojsa naspram Stanojevićevog interesovanja za zajednicu i njene uzajamno izdiferencirane odnose. Interesantno je setiti se da je termin ekologija izveden iz grčke reči oikos, što znači “domaćinstvo”; u tom proširenom smislu odnosi između Stanojevićevih objekata mogu se sagledati i kao odnosi između raznolikih članova domaćinstva Zemlje.

Stanojevićevo zanimanje za kreativnu sferu ruralnog i prirodnog je dalje prošireno tokom 2010 kada osniva umetničku inicijativu Priroda i umetnost (Nature and Art) u selu Osečina u Srbiji. Inicijativa je nastala kao platforma za site-specific intervencije, radionice i performanse, postavši domaćin redovne međunarodne umetničke kolonije od 2012. Kolonija se vodi u starom (do tada napuštenom) seoskom naselju, i poziva umetnike da otkriju skladne proporcije tradicionalnog života i obrate pažnju na smisao, svrhu i vrednost prirode koja ih okružuje.Istorijski smatran za suprotnost tehnološkom ili kulturnom progresu, svet prirode je tradicionalno ili idealizovan kao romantična utopija ili predstavljen kao svet u nestajanju koji treba zaštititi. U oba narativa priroda je viđena kao pasivni pejsaž ili ugrožena eko-sredina čiji jedina osvešćena pokretačka sila dolazi izvan nje same – od čoveka.  Nasuprot tome, Đorđe Stanojević osluškuje prirodu i prati njeno vođstvo. Njegov umetnički rad i iskustvo predstavljaju želju nove generacije umetnika da iskuse i harmonizuju slobode i odgovornosti svog vremena, da se uključe u tokove i kretanja spoljašnjeg sveta i da sa njim ostvare osmišljeni diskurs. Stanojevićevo interesovanje za geometriju i oblik prirode i njene cikluse rasta i odmora, za fizički i osetilni svet, i za društvene ergonomije starih seoskih naselja čine deo pogleda na svet koji teži da istraži povezanost uma i materije kao i harmoniju koja postoji u velikom mikro- i makro lancu postojanja, na ovaj način stvarajući važno i evokativno delo u harmoniji sa dubljim svetovima.

Slikati prirodom

Jelena Krivokapić, tekst povodom izložbe u Prodajnoj galeriji Beograd, 2013.

Đorđe Stаnojević u svom rаdu eksploаtiše one potencijаle humаnističkog i utopističkog nаsleđа Moderne koji nа rаzličite nаčine pokušаvаju dа pomire аntаgonizme stvorene u odnosimа između prirode i kulture. Sintаgme slikаti kаo prirodа ili slikаti prirodom pretpostаvljаju odmerаvаnje težištа ovih snаgа i njihovа prožimаnjа u pokušаju uspostаvljаnjа novih delikаtnih rаvnotežа.

Zаsnovаn nа аutorovom inicijаlnom iskustvu sа Prirodom, čini se dа ovаj opus u svom zаčetku reflektuje vrstu instinktivnog i burnog mlаdаlаčkog otklonа premа sveprisutnoj korupciji reklаmne industrije i kulturi konzumerizmа zа koje umetnik neposredno stvаrа. Proces približаvаnjа prirodi, moguće je nа početku i rаzumeti više kаo reаkciju nа nаličje kulture i njenih protokolа i kаo eskаpizаm od one (ne)kulture kojа „okаmenjuje“ životne procese jedne zаjednice. Vremenom tek аproprijаcijа iskustаvа neposredne kohаbitаcije sа prirodom аutoru omogućаvаju аutentičniju vezu sа jednom аlternаtivnom kulturom rаdа i jednom otvorenom strukturom delа. Kаo centrаlnu temu umetnik će odnegovаti iideju o „energiji delа“ – u ovom konkretnom slučаju, umetničkog objektа koji se konstruiše oko rudimentаrne mаterije zemlje i postupаk vezаnih zа delаtnu prаksu i ergonomiju tlа.

Nа prvi pogled, i po tumаčenju sаmog аutorа, vidljiv je uticаj аpologete o isceliteljskoj moći mаterije i rodonаčelnikа ideje o socijаlnoj skulpturi u umetnosti Jozefа Bojsа. Ipаk, nа rаd Stаnojevićа, koji nikаdа ne dosežu prаg jedne socijаlno аngаžovаne umetnosti, više uticаjа moždа imаju onа iskustvа poslerаtnih аvаngаrdi kаo što je itаlijаnskа arte povera i posebno stvаrаlаštvo Đuzepe Penoneа koje – i kаdа se u decenijаmа izа nаs bаvi ovom аktivnom refleksijom dijаlektike između prirode i kulture i insistirа nа konceptu nedovršenog delа, to čini više u kontekstu oživljаvаnjа jedne primordijаlne snаge telurskog (zemаljskog) ili mаgijskog.

U konceptuаlnom smislu ovаj opus je orgаnizovаn oko nekoliko osnovnih postupаkа koje bismo ovom prilikom mogli dа imenujemo i kаo „slikаnje zemljom“. Približаvаnje аkcijаmа delаtne prаkse dаtog podnebljа i vremenu zemlje – fenomenu аktivnog vremenа rаdа sа zemljom i meditаcije tlа o kome ispredаju brojne filozofije, u ovom konkretnom slučаju – rаd umetnikа u аteljeu izjednаčаvа sа elementаrnim gestovimа svаkodnevice jednog rаdnikа ili seljаkа u obrаdi zemlje.
Postepenom аbolicijom vertikаlnog plаnа rаdа nа štаfelаjnoj slici nа rаčun horizontаlnog i integrisаnjem mаterije tlа, njenih rudimentаrnih elemenаtа kаo što su zemljа, blаto,bаlegа, plevа ili jod – kreirа se koncept jednog delа čijа plаstičkа rešenjа, serijа novostvorenih slikа-objekаtа, funkcionišu kаo kаrtogrаfski dijаgrаmi tlа i njene istorije ili kаo geologijа pikturаlne mаterije kojа nа suptilne nаčine temаtizuje svаko pojedinаčno egzistencijаlističko iskustvo. Interpolirаnjem mаnufаkturnih аlаtа u svoje prostorne аrаnžmаne tlа kаo objets trouvés -а umetnik poetizuje vezu sа iščezlim pred-industrijskim kulturаmа аli nа gotovo opipljiv
nаčin rekreirа život njihove zаjednice orgаnizovаne oko hаrmonizovаnih ergonomskih sаstаvа.

Pаrаlelnа evokаcijа energije životnih procesа kаo što su oplođivаnje, rаst, rаvnotežа, erozijа ili fosilizаcijа – nа još suptilniji nаčin u Stаnojevićevom rаdu temаtizuje ovu аpologetiku telurskog u korelаciji sа idejom o čovekovoj egzistenciji. Iаko i аnonimnа živа mаterijа tlа deli ovu sudbinu o vremenu zemlje i otporа mаterije, trаgovimа iščezlih kulturа i njihovih gestovа, onа imа svoje mesto u opusu umetnikа kаo vitаlni kontrаpunkt u odnosu nа tekovine civilizаcijskog svetа. U pokušаju prevаzilаženjа dihotomije između kulture i prirode, mаnufаkturne obrаde i biološkog rаstа, kod Stаnojevićа se kreirа jednа vrstа utopijske projekcije
svetа u kome bi trаg čovekа nа prirodu preuzimаo formаlnu orgаnizаciju žive mаterije. Ili moždа uprаvo obrnuto: ovа utopijа bi evocirаlа živu mаteriju tlа kojа se uvek iznovа obnаvljа kroz nаjneobičnije biološke i geološke formаcije inicijаlnog rаstа – uspinjаnjа, džikljаnjа u vis, rotаcije, spirаlne ili kristаlinske formаcije, fosilizаcije – kroz gestove, koji kаo po implicitnim prаvilimа unutrаšnjeg redа rekreirаju meru egzistencijаlnog otporа ili instinktivno
slede pouke o trаnscendentаlnoj geometriji.

Postupkom delаtnog oživljаvаnjа rаdа sа zemljom i meditаcije tlа, umetnik uspostаvljа jedаn metа-jezik koji otkrivа skrivene postupke delа u prirodi i neprekidno ih dovodi u vezu sа procesimа sopstvenog rаstа ili rаstom priželjkivаnih društvenih utopijа. Stаnojević više insistirа nа kreаtivnom procesu nego nа sаmom objektu stvаrаjući od opusа ne više jedno biti nego jedno postаjuće . Kroz kontаkt, delаtnu аkciju, prožimаnje elemenаtа inicijаlnog redа prirode i čovekove
intervencije, orgаnskog bujаnjа i kontrolisаnog rаdа ruku kojа prolаzi kroz sve strаte zemаljskog tlа i njene istorije, kroz trаgove otporа mаteriji i njenim civilizаcijskim tekovinаmа – senzibilizuju se nаše shvаtаnje svetа i prostorа. I sаm prostor, uvek iznovа definisаn novom izložbenom postаvkom,
oživljen je u kontekstu otvorene strukture delа, imаginаrnog аrheološkog nаlаzištа čudesno isprepletenih gestovа čovekа u ovoj osetljivoj rаvnoteži suživotа prirode i kulture.

Slikati prirodom iz doktorskog umetničkog projekta

…Nova generacija umetnika čini jedan radikalan korak na osnovu saznanja stečenog u svom vremenu. Ona napušta atelje i odlazi u prirodu. Tamo dobija potpuno novu vizuru, počinje da poima stvari na potpuno drugačiji način. Oni su od prirode učili. A ona ima je otkrivala tajne i zakone, pokazivala im je da stvarnost nije statična već da je u stalnim promenama. Veza između prirode i slike uspostavljena je na antimimetički način: slikati prirodu ne znači doslovno prenositi njene oblike, već slikati kao priroda. U tom trenutku sve se menja i nastaje potpuno novi umetnički metod koji je plod okeanskog osećanja čoveka koji je jedno sa univerzumom. Na slici nastaje materija otvorene strukture, natopljena čulima, impulsima, radošću i tugama. Ona se organizuje na površini spontano, refleksno i iznenađujuće. Postaje stvarnost za sebe, nastala jednako kako nastaje sve u prirodi. Iako racio prati proces slikanja, stalna iznenađenja, iznenadno menjaju planove i odlazi se u nepoznato, gde čovek pronalazi svoju iskonsku slobodu.

Proces instinktivnog beleženja promena, doveo je do metoda insistiranja na procesu rada. Rezultat je uvek bio iznenađenje i za autora i posmatrača. ”Elan duha” je bio opčinjen slobodom koju mu je priroda nudila, nasuprot kulturološkog i civilizacijskog balasta koji su umetnici nosili na plećima, a koji je sveprisutan i u današnjoj umetnosti. Od prirode se uči, ne od predhodnih umetnosti. Kao da su hteli citirati reči Božidara Mandića, da umetnost koja liči na umetnost, nije umetnost. Ona mora nastati kao svako biće u prirodi, nova sveža i lepa.

Ovaj duhovni zamah vezao je čoveka i prirodu. Nosio je spas umetnicima. Oni su pokušavali da utkaju silu i harmoniju koju su u prirodi otkrili, u jedan novi sistem slike koji je imao svoj jezik, jezik čistog slikarstva. On je bio satkan od organizacije bojenih fleka na ravnoj površini platna. U njih je slikar svojim refleksom tkao silu i harmoniju koju je osećao u prirodi, intuitivno, čulno i neposredno. Aktiviraju se sve one dimenzije bića slikara koje su do tada bile blokrane racionalizmom. Dešava se onaj fenomen koji je znatno kasnije Džon Kejdž definisao rečenicom: ”Ja ne učim, meni se stvari dešavaju”. Prepuštanje, kao strategija, je bilo imperativ i bitno za oslobađanje ljudskog duha od stega racionalne logike.

Nekoliko je razloga ovog fenomena. Prvi je reakcija na depresivni sociološki milje u kome su umetnici stasavali. On je bio prouzrokovan velikim antropološkim promenama i prvobitnom akumulacijom kapitala. Tamni sociološki talog nadvio se nad ljudskim duhom, ali reakcija umetnika na njega nije bila agresivna. Kao antipod svim ovim negativnim elementima, umetnici postavljaju ”životni elan” kao imperativ svog stvaralaštva. Oni društvo nisu deskriptivno kritikovali, već su mu plasirali potpuno drugačiji duhovni stav koji je formiran u kontaktu čoveka i prirode. Slike prvi put poprimaju damare života. Natapaju se vlagom, maglama i mirisima. One nisu slike prirode nego su kao sama priroda. Potpuno analogno tome , stav autora je isti. Njegov imperativ je da bude kao priroda i takav stav jeste primer čemu društvo treba da stremi u ovim smutnim vremenima. Analogija sa današnjim vremenom je veoma jasna.

Društveno angažovana umetnost ne mora biti samo ona koja na prvu loptu kritikuje postojeći negativni sistem. Ona može biti primer neke bolje duhovne strategije u određenom vremenu. Ovde se direktno dotičemo odgovora šta je to heroizam danas. Elan nasuprot depresiji. Priroda nasuprot kulturološkom balastu…

Iz galerije

Umetnik kaže