Top

Mehmed Slezović

  |  Mehmed Slezović

„MEDITACIJE NA SENI“

Meditacije, 100x140cm, olovke-u-boji, 2018.

Meditacije ,70x100cm, olovke-u-boji, 2013.

Meditacije, olovke-u-boji,- 70x100cm, 2018

Meditacije, olovke-u-boji, 100x140cm, 2018.

Meditacije, 140x100cm, olovke-u-boji, 2018

Meditacije, 70x100 cm,olovke-u-boji, 2015

Meditacije, 70x100cm ,olovke u boji, 2014.

Most-na-Seni,-50x50cm,-ulje-na-platnu,-2018

Notr-Dam,-100x100cm,-ulje-na-platnu,-2019

Obala-Sene,-50x50cm,ulje-na-platnu,2018

Mehmed Slezović rođen 1960. God. u Novom Pazaru. Završio Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu 1985, odsek slikarstva kod prof. Radenka Miševića. Postdiplomske studije slikarstva 1987, kod prof. Mome Antonovića.Postdiplomske studije grafike 1990. God. kod prof. Emira Dragulja. Doktorirao iz oblasti teorije umetnosti na temi ,,Umetnički crtež u savremenoj praksi i teoriji” 2008. god. Radi kao slobodan umetnik od 1990 do 2007.  Od 2008 zaposlen kao profesor slikanja i crtanja na Departmanu umetnosti Univerziteta u Novom Pazaru. Član ULUS-a i Grafičkog kolektiva od 1987. god. U Periodu od 1985 do 2018.god izlagao samostalno 70 puta u zemlji i inostranstvu i preko 300 puta na kolektivnim izložbama , raznim bijenalima i trijenalima grafike i crteža, malih formi i drugo. Radovi se nalaze u muzejskim zbirkama / Tokijo, Krakov, Kremona, Katanija, ../ kao i brojnim zbirkama.  Dobitnik je većeg broja nagrada /Gran pri František Kupka 2006, -Prag, James Haim Pinto, za portret, Tuzla 2006, Medalja na 2 Meduteranskom bijenalu Atina i drugo/.

Živi i radi na relaciji Novi Pazar –Beograd.

Rekli su

Vesna Todorović

INICIJATIČKI FENOMEN SVETLOSTI
Od tvoje svetlosti učim kako da volim.

Od tvoje lepote, kako da stvaram pesme.

Igraš mi u grudima,

tu gde te niko drugi ne vidi,

samo te ja ponekad nazrem.

Taj pogled postaje ova umetnost.

Rumi, Gde sve je muzika

 

Skupina slika Mehmeda Slezovića, nastalih posvećeničkim strpljenjem pri ređanju gusto postavljenih, filigranskih crtačkih poteza pastelom i olovkama u boji, začeta je tokom boravka u Parizu 2012. godine, a slikar joj je nadenuo ime zagonentnog i besumnje poetskog prizvuka – «Meditacije na Seni».  Prateći njeno ozbiljno narastanje tokom ovih šest godina, postajemo svedoci kako ovaj nesvakidašnji ciklus slika uporno i tiho plete svoje klupko likovno semantičke intrige, što je podstaklo naš um na potragu za magičnim umetnikovim razlogom istrajavanja. Povrh svega, analitički poriv za uvidom se tu nije mogao okončati, jer ključni motiv ovih neobičnih slika, svetlost, koja pod Slezovićevom rukom ispisuje na prvi pogled ambivalentne prikaze – spokoj svetlog beskraja u vazdušnim sekvencama, a na vodi vrtložnu dinamiku ritmički pravilne putanje, nalikujući pulsaciji moždanih meandara – priziva magijskom snagom, nagoveštavajući neprekidno odvijanje složenih dubinskih procesa unutar umetnikovog intimnog polazišta. U ovako dvojstveno prikazanom glavnom protagonisti drame, koju autor opusa na temu «Meditacija» nije ni imao nameru da prikriva, već je njeno dejstvo delikatno odenuo u aluzivno ruho,  upravo u njemu opažamo podstrekača potrage za suštinskom Slezovićevom mišlju-vodilji. Ili, ako to nije misao u uobičajenom pojavnom obliku, nazovimo ga onda tajanstvenim entitetom duhovne prirode, koji sve vreme usmerava umetnikovo delanje tokom odvijanja stvaralačkog naboja. Slutimo, da ćemo upravo u tom kontekstu odgonetnuti tajnovitu simboliku Slezovićevog markantnog likovnog prikaza procesuiranja amblematskog principa na temu svetlosti, u čijim je simboličkim okvirima sažeo najsloženije humane kategorije kosmičkih razmera, kakav je duhovni genom. Koji je na svakoj slici oličen prisustvom prožimajuće energije.

Lakše pomisliti, nego izvesti. Te prve opservacije neopreznog uma, vazda provociranog zagonetkom, nenadano usisavaju u lavirintsko vrtloženje prikazi dvaju osnovnih elemenata naših života – vode i vazduha. Začudno je, kako su sve ove slike okupane svetlošću takoreći nevinog plavetnila, koje prvi, nehajno bačeni pogled čita kao inspiraciju nedokučivim prostranstvima pariskog neba, zaštitnički pruženog iznad slikovite gradske arhitekture, a čiji lik, nekim tajnovitim razlogom, jedva da se ogleda u reci, ili skoro nikako, da bi fantomski nestajao, pomirljivo prepuštajući reci isključivo pravo izbora na sagovornika. A ona, izgleda, bira nebo, dajući odgovor refleksijom oblika, nalik na oblačaste tvorevine? No, je li to odista njen istiniti odgovor? Možda ona i ne haje za dijalogom sa neposrednim elementom, već emanira neke formulacije autentičnog svojstva, nastale u nekom humanom umu? Uz veliku dozu sigurnosti, spekuliramo da ovaj lirsko-filozofski igrokaz reke Sene potiče od uma obimne eruditske širine i složenog intelektualnog kapaciteta, kadrog da u naočitu znakovnu metaforu sublimira nepregledne tokove pređenog, vlastitog duhovnog puta. Puta, na kome se zagonetka dominantno prisutne svetlosti goneta i kao podstrekač i kao ishod, štaviše, kao gospodar sižea. I da se obznanjuje kao životna nužnost na vrhuncima individuacionog puta. Za verovati je, da je trajanje ovog puta sasvim sigurno daleko duže od šest godina umetnikovog rada na «Meditacijama». Jer, nije samo istrajavanje jedini pokazatelj izuzetnosti značenja ovog ciklusa. Istrajavanje sasvim sigurno slovi kao Slezovićeva karakterna osobina – treba se samo setiti njegovog dugotrajnog strpljivog rada na grafikama u mecotinti. Što nas navodi da pomislimo, kako je on, zapravo, u neprekidnoj potrazi za optimalnom formulacijom vlastite duhovnosti, za njenim odgovarajućim likovnim obrazloženjem unutar celokupnog umetničkog ostvarenja. I, još više, za stvaranjem optimalnih uslova, da likovno delo postane polje za neposredno odvijanje duhovnog rituala. Izgleda da je zagledanost u prostrane plaveti neba i vode bila taj neposredni okidač.

Upotreba plave boje, kao kolorističke dominante na Slezovićevim slikama, navodi na pomisao da njeno prisustvo nije samo odraz uobičajene primene u prikazima vode i neba, već da podvuče umetnikovo znanje o simbolici boja, gde je plava, a posebno u vizantijskom svetu, simbol svetog, simbol duhovnosti. Osim toga, ukupnost prisustva plavetne svetlosti, u oba diptihalna nivoa Slezovićevih slika, ukazuje na umetnikovu nameru da obriše granicu između vode i vazduha, naglašavajući mogućnost i potrebu uranjanja bića u jedinstvo beskraja. Podsećajući time na izvesnost postojanja jedinstvenog puta ka oduhovljenju bića, puta na kome se radi ostvarenja cilja, kao u alhemijskoj retorti spajaju osnovni elementi, različiti po pojavnosti u odnosu na ljudski opip i oblik korišćenja, ali bliski po genetskoj formuli, koji će alhemijskim venčanjem omogućiti ostvarenje vrhunskog cilja – otvaranje portala ka spiralama meditativnih uzleta. Ka Jednom i Jedinom.

 

Vesna Todorović

U Beogradu, decembra 2017.

Olivera Vukotić
MEDITACIJE NA SENI

Mehmed Slezović je umetnik koji se od svojih profesionalnih početaka do danas potvrdio kao stvaralac originalne poetike. Njegov opus je bogat i raznovrstan, a raspon tema i disciplina govori o istraživačkom senzibilitetu koji ga vodi u likovna hodočašća. Bavljenje grafikom, slikom, crtežom i teorijom umetnosti svedoči o svestranoj ličnosti čiji stvaralački prosede čine pažljivo osluškivanje spoljašnjih i unutarnjih impulsa, njihova analiza, promišljanje i tek potom u delikatnom postupku transponovanje na papir ili platno. U tom složenom procesu formalno- jezičkih i drugih preobražaja, on se opredeljuje da shodno sadržajnoj problematici izabere medij koji na najplastičniji način prenosi njegove senzacije.
Crtež je jedan od likovnih modusa u kojima Slezović ispoljava kreativni nerv. U osnovi njegovog celokupnog opusa je figuracija kao jezički sistem i crteži iz ciklusa “Meditacije na Seni” zadržavaju ovu premisu ali ispoljavaju i tendenciju ka bespredmetnim sadržajima. Idejnu okosnicu ranije nastalih crteža, kao i recentnih radova posvećenih gradu svetlosti, čine slike iz života, prizori koji su doživljeni i kroz umetnički čin ovekovečeni. Ako se zna da je crtež discplina koja prenosi čaroliju trenutka zadržavajući dah neposrednosi i direktnog nadahnuća, onda je jasno zašto autor pojedine teme opservira u ovoj izražajnoj formi. Slezović duboko proživljava svoju umetnosti i zato je izabrana problematika uvek emotivno bliska autoru ali isto tako i likovno intrigatna kao sadržaj koji on percipira na više nivoa. U tom svetlu treba posmatrati i pastele iz ciklusa “Meditacije na Seni” koji su nastali tokom umetnikovog boravka u Parizu, u periodu od 2012. do danas.
Zrelina pristupa koja karakteriše ove radove nastala je kao rezultat predanosti autora koji izjednačava njihovu likovno-misaonu dimenziju. Kulturno nasleđe, nataložena istorija, razvijenost civilizacije, isprepletenost kulturnih modela i mnoge druge tekovine koje krase ovaj grad umetnosti, su svojstva koja osvajaju ali i podstiču na analogije i zapitanost različitog tipa.
Slezović pažnju zadržava na identifikacionim simbolima – Luvru, Notr Damu, Ajfelovoj kuli i sl. sadržajima ali je fokus interesovanja prevashodno usmeren ka Seni i njenim meditativnim dubinama. On se oslanja na stvaran arhitektonski prostor koji poetski intonira, čime stvara ambijent u kojem su prepoznatljive vizuelne predstave protkane dozom ezoterije. Na taj način zadržana je nepobitna istinitost prizora ali je iskazana i subjektivizacija umetnika, uz konstataciju da ovi, kao i radovi sa drugom tematikom iz ciklusa “Meditacije na Seni” teže nadilaženju fizičkih granica prostora i vremena. Na njima nema ljudi, ni bespotrebne naracije a mirnoća fabule koja poput fluida obavija kompozicionu ravan daje opšti ton delu. Crteži sa motivima arhitektonskih građevina su kaskadno građeni, planovi su pažljivo koncipirani i hromatski determinisani, što celinu čini vizuelno zanimljivom i plastički bogatom tvorevinom. U ovim svojevrsnim vedutama Pariza susrećemo se sa različitim pravcima kretanja i ritmičnim bojenim partijama što je konstanta svih crteža, s tim što je u radovima sa urbanim prizorima taj specifikum naglašeniji. Koncept u sadržinskom, plastičnom i poetsko-filozofskom smislu ovih, kao i radova koji se mogu posmatrati kao apstraktno-asocijativni, je baziran na likovnosti koja u simbozi sa duhovnom potkom, crtežima daje dublji i višeznačni smisao. Ovaj aspekt je naročito naglašen u crtežima u kojima je dematerijalizovan motiv čime se pojavnost dovodi na nivo asocijacije. To su uglavnom kompozicije inspirisane Senom gde u prividno realističkom aranžmanu egzistira potpuno nezavisna metafizička stvarnost. Beskrajno strpljivo i senzibilno Slezović stvara fascinantne prozirne talase čije brojne varijacije ukazuju na raskošnu imaginaciju. Sažimajući vreme i prostor, prošlost i sadašnjost, on koncepcijski sintetizuje ličnu kontemplativnost udruženu sa viđenim i doživljenim spoljašnjim svetom koju potom materijalizuje u dvodimenzionalnoj ravni crteža. Estetsko-likovna celovitost govori u prilog njihove zaokruženosti i punoće delovanja. Na fonu dominantnog plavog beskraja dešavaju se nepregledni gradacijski rasponi, igra sunčeve svetlosti, linearne arabeske, transformacija formi…Hromatski registar uslovljen je umetnikovim emocijama u trenutku stvaranja i njegovog utonuća u svoj duhovni prostor, u horizonte boja i prizora koje govore o njegovom raspoloženju i umetničko-poetskoj prirodi.
Ciklus “Meditacije na Seni” ukazuje dokle je Mehmed Slezović u svojim temeljnim istraživanjima stigao, potvrđujući visoke domete koje je već ranije ovaj stvaralac dosegnuo.

Olivera Vukotić

Radmila Кostić

 

Posle izložbe grafika u tehnici mecotinte i suve igle sa figurativnim motivima kojom se predstavio ljubiteljima umetnosti u Nišu 2010.godine, Slezović se predstavlja  novom serijom pastela (tačnije olovkama u boji ) koje su nastale nakon autorovog višemesečnog rezidencijalnog boravka u Parizu.

Nasuprot crno- bele faze u kojima je atmosfera stišana, kontrasti svetlosti i senki  odmereni, pojavljuje se nova koloristička serija sa primarnim motivom vode u kojoj iskričave senke obala Sene dominiraju  u čudesnoj, bestelesnoj atmosferi.

Poštujući čiste likovne vrednosti  ispituje, analizira, redukuje ostale elemenate  fokusirajući se na vodu kao motiv koji za njega poseduje metaforična, duhovna značenja.

Pored toga, umetnikova radoznalost se temelji na pažljivom  proučavanju podneblja, beležeći sa lakoćom vlastita sanjarenja  i meditacije naglašavajući istovremeno fluidne aspekte stvarnosti.

U nemom dijalogu sa rekom  koji izaziva duboka, poetska osećanja  beleži iskričavo treperenje svetlosti, čaroliju trenutka u nameri da uhvati smisao  ili registruje fascinantne vizuelne efekte.

Unutar motiva vode dolazi do stalne trensformacije : od mirne, ritmične  igre talasa do vujugavih senki koje formiraju čas koncentrične krugove, a čas  spirale ili mreže po površini sugerišući neprekidne promene u samom procesu .

Istovremeno  prati igru lelujavih obrisa koji sugerišu formu i ritam, kao i refleksiju svetlosti na površini talasa nagoveštavajući  mistični, imaginarni svet.

U takvom okruženju  umetnik se prepušta zagonetnim,  spiritualnim stanjima otkrivajući uzvišenu  duhovnost u ezoteričnom svetu tišine, mira i spokoja.

Ako se u impresionizmu naglašavao fenomen  svetlosti pod čijim dejstvom se menjaju vizuelne forme, umetnik  je otišao korak dalje modifikujući taj fenomen u sopstevnu kreativnu igru ispunjenu  ne samo poetskim osećanjima, nego i vanvremenskim, transcendentalnim segmentima.

Кombinujući  emotivni i intelektualni stvaralački naboj vešto gradi suptilni dijalog sa svetlošću ističući  valerski rafiniran, minicuozan crtež ,kojim gradi prostor ispunjen nežnom lirskom atmosferom.

Zalazeći u dublju filozofiju čoveka i kosmosa Slezović  nastoji da uhvati smisao, suštinu bivstvovanja postavljajući  pitanje večnosti kroz skrivene metafizičke relacije.

U novije vreme pored  likovno- filozofskih ostvarenja, posvećuje se  istraživačkom teoretskom radu pokrenut promenama koje je donelo novo vreme i nove tehnologije  u kome se medij crteža neprestano modifikuje, osluškujući nove izazove vremena.

Negujući čist likovni jezik  i tematsku doslednost Mehmed Slezović  uspeva da realizuje sveža, inovativna ostvarenja transponujući  stvarnost kroz naglašene, asocijativne efekte svetlosti, kao delove promena unutar jednog kosmičkog prostora koji se  razvija dalje u spiritualnoj atmosferi formirajući karakterističan vizuelni govor.

Radmila Кostić

Ivona Rajačić Barandovski

 

Meditacije na Seni / Ciklus crteža Mehmeda Slezovića

Kao što talasi nad mojom glavom tvore vrtlog kružni,

Tako i ti krivudaj i kovitlaj se sred svetog plesa.

Igraj, srce, igraj, kolo vrtoglavo budi.

Izgori u tom plamenu, jer – nije li On sveća? /Rumi/

 

Višemesečni rezidencijalni boravak Mehmeda Slezovića u Međunarodnom gradu umetnosti u Parizu krunisan je nesvakidašnjom serijom crteža – slika nastalih u direktnoj komunikaciji umetnik – reka Sena. Niko ne može ostati ravnodušnim na izazove francuske prestonice, pa ni umetnik, čiji tanani senzibilitet seizmografski registruje suptilnu slojevitost grada počev od geografsko klimatskih preko istorijskih do kulturoloških činjenica. Specifična atmosfera Grada svetlosti uvlači i upućuje umetnika na strastvenu posvećenost kroz frenetično predavanje umetničkoj aktivnosti. Mehmed Slezović je svoj dijalog sa Parizom, rekom Senom, njenim ostrvima, obalama, mostovima i istorijskim zdanjima, ovekovečio u formi autonomnih crteža pastelima – olovkama u boji.On se takođe obratio i velikanima impresionizma Pisarou, Moneu, Sezanu, svojim kompleksnim crtežom,“ hvatajući prizore i senzacije “ bez rastakanja linije i forme.Fanatičnim radom, usložnjavanjem poteza u više naleta i slojeva, Slezović stvara zasićeno tkivo površi na koje prenosi lični doživljaj fenomena svetlost – voda – vazduh, uobličivši pojedine prizore do apstratnih kadrova, svojevrsnih metafizičkih celina. Brojne linije crteža u svom artikulisanom kretanju i skladnom preplitanju opisuju stanja žive reke koja teče, talasa, treperi i mreška se, peni ili paralelno, koncentrično – kružno uvire.Svetlosne i bojene promene neba i vode takođe su predmet opservacija i transponovanja.Dok satima i danima dramatično beleži različite utiske, kao u nekom mantričnim ritualnom ponavljanju poteza, Slezović vodi i svoj sopstveni dijalog, očišćen od banalnosti svakodnevnice tj. uobičajene dnevne rutine. Proces relaksacije prati umetnikov čin, uvodeći ga u stanje nalik meditativnom. Kao konkretan rezultat ove višemesečne fizičke, mentalne i duhovne posvećenosti, nastale su upravo ove bogate i dinamične likovne strukture u formi crteža koje po pikturalnim kvalitetima možemo nazvati slikama. Pojedini radovi iz ovog jedinstvenog likovnog ciklusa izdvajaju se po uočljivim koncentričnim kružnim linijama koje diskretno pokrivaju osnovni sadržaj. Njihova je uloga poput lajt motiva i svedoči o transformaciji umetnikovog mentalnog stanja u stanje slično spiritualnom.Poput vrhunskih asketa, duhovnika – tragača za istinom, Mehmed Slezović kroz likovnost osvaja i onostrano. Spirale i koncentrični krugovi na njegovim crtežima asociraju na ekstatični ples Rumijevih Vrtećih derviša, koji streme jedinstvu sa univerzalnim. Kao što monasi u vrtlogu predavanja, uz izrazitu samodisciplinu, stižu do trenutka poništavanja sopstva kroz spajanje sa univerzalnim, tako i Slezović stremi istom cilju ali je njegov metod drugačiji. Njegov eskapizam se ispoljava u ekstatičnoj praksi u okviru umetničkog čina, sa čim smo se susretali i u njegovim prethodnim radovima. Ovim ciklusom crteža Mehmed Slezović je, čini se, nadmašio i svoja očekivanja na zahtevnom i neizvesnom putu duhovnog uzrastanja.U Beogradu, 13.marta 2015.g, Ivona Rajačić Barandovski, istoričar umetnosti

Iz galerije

Umetnik kaže