„Prepoznavanje – slikanje skrivenog“
Milan Aleksić
Milan Aleksić (1979 Subotica) diplomirao je master studije slikarstva na fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu u klasi Gordana Nikolića. Član ULUS-a. Priredio je deset samostalnih izložbi i učestvovao na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Medju izabranim grupnim izložbama su: Medjunarodna izložba u Rimu, Venezia art night, Venezia V. O. A. Exhibition , Paviljon Cvijete Zuzorić Beograd, Tivatski likovni salon Pean – Sindik. Radovi se nalaze u javnim i privatnim kolekcijama. Živi i radi u Beogradu.
Samostalne izložbe:
2024. “Prepoznavanje /slikanje skrivenog „ Stara Kapetanija. Zemun
2024. “Prepoznavanje /slikanje skrivenog „ Galerija kulturnog centra „Laza Kostić „ Sombor.
2024. “Prepoznavanje /slikanje skrivenog „ Galerija Miodraga Bate Mihajlovića. Pančevo.
2023. “Digitalna greška „ Galerija Narodnog muzeja Vranje.
2023. “Digitalna greška /prepoznavanje“ Likovni salon kulturnog centra Čačak.
2023. “Digitalna greška „ Galerija ustanova kulture „Gradac „ Raška.
2023. “Prepoznavanje „ Galerija „Prometej“ Novi Sad.
2023. “Prepoznavanje „Galerija „Nar“ Zemun.
2021. “Digitalna greška „Galerija savremene umetnosti Narodnog muzeja Požarevac.
2015. “Oblik i vreme „ Ustanova kulture Vlado Divljan „Beograd.
Izbor grupnih izložbi :
2024. Tivatski likovni salon „Pean – Sindik. Tivat. Crna Gora.
2024. Slikari Srbije – Galerija „Polet“ Beograd.
2024. „Art night Venezia „ Venecija – Italija.
2024. „Roma international art fair“ galerija „Medina“ Rim Italija
izložbu kurirala Guilia Tassi.
2024. Venezia international art V. O. A. Exhibition. Venecija – Italija.
Izložbu kurirali: A. Parmeggiani – S. Dotto – M.Bolognini.
2023. „Susreti „ Paviljon Cvijete Zuzorić. Beograd.
2022. „Slika sada“ Paviljon Cvijete Zuzorić. Beograd.
2022. “Novi svetovi „ galerija „Parobrod“. Beograd.
2022. “Akvizicije Narodnog muzeja Požarevac „ Požarevac.
2014. „Mikser festival“ Beograd.
Rekli su
SLIKANJE SKRIVENOG – UMETNOST MILANA ALEKSIĆA
Ako kažem da je Milan Aleksić jedan od onih koji vraćaju dostojanstvo slici, pod tim nemam u vidu samo to da se naspram konceptualnih, performativnih i srodnih vizuelno-umetničkih i vizuelno-izvođačkih formi i strategija opredelio za sliku klasičnog formata i materijala, uz očuvanu figuraciju i sa primatom likovnosti naspram sveprožimajuće vizuelnosti, mislim na to da on svoju umetničku ideju i praksu zasniva na istraživanju same prirode slike, njenog odnosa prema realnosti, pa time i – putem slike – realnosti same. Slika je s jedne strane autonoman umetnički objekat, koji potpada pod kriterijume čiste likovnosti, ali i model spoznaje sveta u njegovoj dinamici i složenosti. Tumačenje i istraživanje sveta u Aleksićevim radovima nije posredovano literarizovanim ili kinematizovanim sredstvima, već sredstvima svojstvenim isključivo likovnoj umetnosti, odnosno likovnom formatiranju različitih vidova vizuelnosti i vizuelne percepcije.
Ovo u prvom redu podrazumeva umetničku samosvest, koja sliku ne svodi samo na preslikavanje zatečene i opažene realnosti, nego u nju upisuje i trenutak, vid i strukturu opažaja samog, koji zavisi kako od fizičkih i optičkih uslova našeg opažanja tako i od njegovog kulturnog konteksta, odnosno određene apriorne perceptivne i spoznajne sheme kojom pristupamo realnosti. U tom smislu, prizori predmetnog sveta koje razaznajemo na slikama, često su transformisani, izobličeni, deformisani u skladu sa opažajnim kontekstom ili kontekstom (medijskog ili metapredstavljačkog) posredovanja tog opažaja.
To posredovanje nije samo optičko-fizikalno i medijsko, kroz različite tehnološke kanale kojim se znakovno prenose vizuelne informacije i strukture, već je u njega upisan i kulturni kontekst, svojevrsna kultura pamćenja gotovo celokupne istorije umetnosti. U Aleksićevim radovima stoga vidimo reference na slikarska i vajarska umetnička dela prošlosti, ali i različite oblike vizuelnog predstavljanja, od ekranskog i digitalnog, do struktura poput digitalnog mapiranja, shematskih predstava sazvežđa i slično.
Ovo poigravanje mogućnostima slike i ljudske percepcije, sa naglašenim kulturnim kontekstom, Aleksićevim slikama, odnosno njegovom viđenju i umetničkom posredovanju realnosti daje izuzetan dinamizam, slojevitost, složenost i višeznačnost. On se u svojim slikama ne odriče predstavljanja i odgovornosti prema stvarnosti i njenoj spoznaji, našem učešću u njoj, ali svojim dinamizmom one uranjaju u nevidljive vidove i strane te stvarnosti, u strukturu stvarnosti same, koja se ne može razdvojiti od njene percepcije, i našeg, ljudskog učešća u njoj.
U tom smislu, iako to nije na prvi pogled vidljivo, Aleksićevo slikarstvo ima neka od obeležja sakralnog, onog koje ne samo da naznačavajući otkriva skrivene aspekte stvarnosti, nego nas poziva i na njihovu aktivnu percepciju, pa i učešće u njima. On po pravilu ne slika sakralne objekte, već predstavlja i uobličava na način koji priziva sakralno, otvara nas ka njemu i za njega. Ništa, dakle, ne postoji bez nas i našeg viđenja i delovanja, sama stvarnost, pa i ono što je u njenom korenu, ne može se razdvojiti od našeg prisustva i našeg učešća u njoj, kao što ni mi sami ne možemo postojati, a posebno ne kao ličnosti, bez ne samo te stvarnosti, već i onog skrivenog – zašto ne reći svetog – u njoj.
Slike same percepcije, njenog kulturnog konteksta, istorijski nagomilanih likovnih i vizuelnih predstava, izražena referencijalnost i metatekstualnost ovih slika ne zasićuje, ne zagađuje i ne banalizuje nego u osnovi pročišćava naš pogled na stvarnost, čisti nas od automatizama percepcije, predrasuda i površnosti, od duhovne lenjosti. Slike Milana Aleksića u tom smislu jesu jedna plemenita meditacija, askeza, pa i molitva, koja nas otvara za nepoznato i u buci sveta skriveno, i iz učmalosti i nasilnosti „sveta ovog” vodi nas ka stvarnostima koje će svako dovoljno pročišćeno srce prepoznati kao svoj istinski dom.
Tekst predgovora kataloga izložbe u galeriji „Bata Mihajlović“, Pančevo, održane u aprilu 2024.
Milan Aleksić „Prepoznavanje / slikanje skrivenog“ //”Recognition / Painting the Hidden”
Maja Beganović
Izložba je lepo smeštena u prostor i vidi se red i zamisao autora. „Milan na tradicionalan način radi analizu i traži sponu između tehnologije i prirode.“ Tim rečima otvorila je izložbu mlada kustoskinja u Galeriji Stara kapetanija u Zemunu.
Milan Aleksić, autor mlađe generacije, započinje slikati skulpture gde već postoji jedan prevod trodimenzionalnog medija u dvodimenzionalni, ali uvodi i momenat digitalne greške, odnosno rastera između prirode, tehnologije i platna. Kada bi se išlo unazad i kada bi se taj kod dao anulirati kao na „ctrl z“ mi bismo ponovo imali uvid u kompletnu sliku.
Ispod “grešaka” neki se radovi samo naziru dok u nekim drugim slika biva kropovana i digitalni trag nepravilnosti popunjava veću površinu slike… Mrak koji zrači sa pojedinih slika je mrak koji odslikava Milanovu percepciju realnosti i doslovno gušenja u istoj i na tim slikama “greške” uvode živost i stvaraju nove odnose. Aleksić materijalizuje i kesu i svileni veo prefinjenim potezima.
Takođe te digitalne nedoslednosti možemo posmatrati i kao Milanov iskorak u apstraktno slikarstvo jer one jesu slobodno odrađene, nisu prenete doslovno sa digitalnog medija…
Milan govori o distanci između prikaza stvarnosti i onog digitalnog, rastera virtuelnog prostora. U tim rasterima nalaze se kristalne strukture digitalnog materijala…
Aleksić referira na radove renesanse i osavremenjuje ih. Kroz taj postupak Milan priziva kulturološko nasleđe što slikama dodaje još jednu dubinu. One predstavljaju stvarnost, tehnološku grešku i kulturološko nasleđe. Ove slike upisuju u svoju strukturu i momenat samog pucanja ekrana. Poput baroknih predstava u kojima je po prvi put opredmećen trenutak, Milan hvata trenutak i produbljuje ga. Sada je trenutak podeljen na kristale, stakliće i delove koji jesu naša stvarnost. Da li je naša realnost greška ili niz kristalnih struktura koje dalje drže distancu u tom međuprostoru u kom su posmatrane, digitalna greška ili putokaz ka kristalnim vezama na distanci?
Izložbu možeta pogledati do 30.09.2024.
Tekst objavljen povodom izložbe u galeriji „Stara Kapetanija“, Beograd, održanoj u septembru 2024.
Iz ateljea
Umetnik kaže
Prepoznavanje – slikanje skrivenog
Istražujući vremensko vizuelno iskustvo u slici digitalnih medija, uočavamo promene u prikazu i prepoznatljivosti same forme koja se menja fokusom tehničke oštrine aparata, projektora itd.
Predstave na slikama polaze od realističnih formi koje bivaju „načete“ digitalnom greškom. Naime, sam prikaz (slika) implicira ekran odnosno neku vrstu fotografskog reprodukovanja, mapiranja, koja usled digitalne greške (pomeranjem), gubi svoj primarni indetitet. Digitalni kodovi unutar sistema prepoznavanja, putem različitih aplikacija, pokušavaju da pronadju ili ponude rešenja, ali često drugačija od onih koje očekujemo ili prepoznajemo. Objekti registrovani od strane aparata kameri se obraćaju drugačije nego ljudskom oku. Sa takve pozicije uočljiva je tehnička vizuelna dominacija u odnosu na prikazani subjekt. Estetska kategorija celovite slike se gubi, prikazuju se samo nasumični delovi koje kamera beleži i na taj način upućuje na druge vizuelne vrednosti prikazanih na slici.
Takodje, sama greška ima prizvuk tj. oblik „organskog „porekla ili izvor iz prirode kao što su sjaj, energija, tekstura čija se dinamika ponavljanja vidi, kako u prirodi, tako i u tehničkom, monotipskom ponavljanju.
Digitalna greška nam omogućava da stupimo u dijalog sa tehnologijom gde kao publika prihvatamo naizgled savršena rešenja ali uvidjamo i tehnološki neuspeh koji prepoznajemo kao prekid naših fantazija o moći, dominaciji i veštini.
Istražujući grešku nalazimo se u medjuprostoru tehnološke apstrakcije (kamuflaže) koja nudi drugačija rešenja… Dok je jedan svet u raspadanju drugi je u nastajanju.
Milan Aleksić.