Top

Sanvila Porej Đermanović

  |  Sanvila Porej Đermanović

 „Raspon“

1. Kutija XYZ

2. Kutija 1

3. Kutija 2

4. Kutija 2A

5. Kutija 3

6. Kutija 4

7. Krugovi 1

8. Krugovi 2

9. Krugovi 3

10. Kutija 4A

Sanvila Porej Đermanović

Sanvila Porej Đermanović

sanvila 13@gmail.com

 

Rođena 1966. u Beogradu. Diplomirala na Fakultetu likovnih umetnosti, Beograd, odsek za slikarsto. Magistrirala na istom fakultetu (FLU, Beograd), odsek za crtež 1992. Do sada je priredila 12 samostalnih i učestvovala na преко 100 grupnih izložbi, radionica i kolonija u zemlji i inostranstvu (Kolonija Terra, Deliblatska peščara, Sopoćanska viđenja). Nagrađivana za svoj rad. Živi i radi u Beogradu.

Samostalne izložbe:
1989. Crteži, galerija FLU, Beograd
1992. Crteži, galerija KNU, Beograd
1994. Crteži, galerija Grafički kolektiv, Beograd
1995. Crteži, galerija savremene umetnosti, Pančevo
Crteži, galerija Likovna jesen, Sombor
1997. Crteži I slike, galerija Doma omladine, Beograd
2000. “Sobe za igru”, multimedijalna postavka, galerija SULUJ, Beograd
2004. “Interval”, multimedijalna postavka, galerija SULUJ, Beograd
2008. “Raspon” multimedijalna postavka, galerija KCB, Beograd
2012. Crteži, Galerija zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd.
2016. Crteži, Galerija “Blok”, Novi Beograd
2020. Crteži, Prodajna galerija Beograd, Beograd

Kolektivne izložbe (izbor):
1990. 31. Oktobarski salon, Beograd
1993. 34. Oktobarski salon, Beograd
1994. 35. Oktobarski salon, Beograd
1996. II Bijenale mladih, Konkordija , Vršac
1997. Bijenale skica i projekata, galerija Zlatno oko, Novi Sad
YU paleta mladih, Likovna galerija , Vršac
1998. “Ukrštanje”, izložba radova nastalih u likovnoj koloniji Terra, Galerija savremene umetnosti, Pančevo
2000. IV beogradski bijenale crteža I male plastike, Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Beograd
2006. Crtež I akvarel, Prodajna galerija Beograd, Beograd

Rekli su

Nesputani impulsivni potez

 

Ljiljana Ćinkul

Politika, tekst povodom samostalne izložbe u Prodajnoj galeriji „Beograd“, februar 2020.

 

Sanvila Porej Đermanović pripada autorima koji su svoje stvaralačko uporište prepoznali još na svojim umetničkim počecima. Već njenom debitantskom izložbom 1992. Godine najavljeno je novo ime na aktuelnoj beogradskoj sceni, a crtež, medij koji pruža velike mogućnosti, za nju je ostao primarni izbor u izražavanju intuitivnog. I danas, oslobođena imaginacija i spontani izvođački postupak predstavljaju prepoznatljive oblike rada Sanvile Porej. Težnja da se predstava sveta i osećanja svedu na njihov osnovni izraz, vodi je poetičnom nijansiranju nagoveštanog iskustva.

Suptilnost emotivnog plana novih radova projektovana je u svom višeznačnom vidu koji je, oslobođen deskriptivnih elemenata, sav u sferama simbola, asocijacija, misli i osećanja. U tako postavljenim kodovima ovog sistema u igri su paradoks i slučaj, konstruisano i slučajno, ironično i tajanstveno.

Imajući poseban sluh za energiju slučaja, Sanvila Porej nastoji da sledi prirodne tokove života oslanjajući se, najviše, na iskrenu po/misao, iskustvo, filozofiju. Zadržavajući pri tom, kvalitet brzog zapisivanja naslućenih unutrašnjih senki ona, u isto vreme, ispituje suštinu crteža, moć primarnog znaka i njegovu arhetipsku vrednost. Pokušavajući da pronikne u tajnu prirode, ona je razume kao manifestaciju jedne univerzalne stvaralačke sile, svejedno da li u nama ili van nas.

Kubično telo, kao što je kutija za domine, u njenom slučaju je prilika za njegovo razlaganje u  uritmovane fleksibilne strukture koje svojim nepretencioznim formatima, često minijaturnim, svedenim crtačkim tkivom oslobađaju belinu prostora za beskrajnu igru asocijacija. Ostavljajući svoje radove bez naziva, ona na pojedinačnim crtežima zapisima „beskonačan“, „konačan“ ili „zalazak“, otvara još jedno polje moguće igre značenja razvijenih senzibilizovanih tragova. U maniru lucidnog istraživača ali i emancipovanog urbanog govornika Sanvila Porej balansira likovne situacije infantilne ekspresivnosti i nesputanog impulsivnog poteza. Na taj način ona markira prostor svog rada kao jedan neistraženi univerzum, prostor u kome su igre asocijacija i iščitavanja umetničke memorije gotovo neograničene. U crtežima suptilnog likovnog znaka izdvaja se kristalna sentenca napojena čulnim utiscima, poetizovana gestukalacija i vibracija bliska muzičkom zapisu.

Forma dijaloške artikulacije otkriva odanost prirodnim tokovima života u kojima se harmonizuju duboki izvori bića, strpljenje, energija, posvećenost.

Lepota ovih svojevrsnih vizuelnih transkripcija ostvarena je u atmosferi harmoničnog ali i nepredvidivog toka čiji različit kvalitet bojenih vrednosti, od crne do modro plave, kao prenosnici tajanstvenih poruka i koncentrovani energetski tokovi, pulsiraju svojim osobenim poetskim jezikom. Uprkos vremenu u kojem dominiraju upadljivi idejni i vizuelni diskursi, ova slikarka neguje dozirano prisustvo i diskretnost, kao deo prirodnog prava na vlastitu samo/spoznaju i mogućnost da se čuju glasovi predaka i istorije koji dolaze iz dubine vremena.

Nastali u jednom dahu, iskušavajući značaj prostora i svojim dimenzijama, rađeni kombinovanom tehnikom na papiru – novi radovi predstavljaju jednu vizuelnu i duhovnu celinu čiji suptilni likovni prilozi, iskrama lucidnosti, potvrđuju izrazitu stvaralačku zrelost Sanvile Porej Đermanović. Format u koji stajem je završetak poetično-metaforičnog slikarkinog zapisa, koji prati ovu postavku, produbljuje njen sistem značenja.

(Ne)mogućnost govora linije

Iz teksta Aleksandre Estele Bjelice objavljenog u časopisu Reč 1997.

(…)

Slika kao znak, kao simbol, rezultat je proživljenog unutarnjeg iskustva. Slika kao evokativno polje računa na učestvovanje unutrašnjih sklopova u predstavljanju, savim nepredvidivo, iznenadno i slučajno. Sanvilini radovi su dela snažnog individualnog raspoloženja. Ona ocrtavaju njen vlastiti emotivni odnos prema okolnostima i mogućnostima realnog sveta. U njima ne postoji red, a harmonija se samo naslućuje. Simulacijom realnih oblika Sanvila u naznakama komentariše njihovu neophodnu asocijativnost i moguću apstraktnost.

Sanvila se obraća slici, pre svega, kao plastičkoj jedinici, kao vizuelnoj, pikturalnoj formi. Prepoznavanje ili naslućivanje simboličkog koncepta ukazuje na prethodno promišljanje o slici kao izražajnom mediju. Pikturalna svojstva slike ovaj umetnik iskazuje suptilnim tretmanom i pojednostavljenim intrpretacijama njenih elemenata: oblika, boje, površine.

Povlačenjem linija nepravilnog oblika i putanje kretanja Sanvila ukazuje na nestalnost, nepostojanost i promenljivost formalnog prikaza. Kompozicijska razuđenost njenih radova uslovljena je razbijanjem utvrđenih geometrijskih formi, iskrivljavanjem njihovih stranica i uglova. Znakovi pomerene geometrijske građe objašnjavaju razbijenu strukturu pikturalne predstave. Strogost i krutost vizualno najjednostavnije prave linije Sanvila ublažava praveći pauze u povlačenju, cepajući njen tok, razbijajući je na segmentirano akcente. Asocijativni oblici znakovne organizacije simbolično dopuštaju posmatraču analizu i tumačenje konačne predstave (ukoliko ona zaista postoji!). Sagledavanjem iste postavlja se pitanje da li je kompozicijska (ne)uređenost namerna ili promišljena.

Boja u Sanvilinim radovima je metonimijskog karaktera. Naneta u tragovima, kao autorov intimni zapis, kao otisci kretanja po površini slike/crteža, boja funkcioniše kao savršen izraz umetnikovih htenja. Ovaj svedeni kolorit akcentuje utišanu ekspresiju i predstavlja posledice doživljenih procesa povezanih sa refleksijom i transformacijom perceptivnog toka. Belo, crno, plavo, sivo, iskorišćeni su kao bojeni znakovi iskustvenog saznanja. Subjektivni kolorizam, istaknut akoloričnošću, izraz je disciplinovanog umetnikovog vizuelnog polja. Kolorističke naznake jasno su definisane i obrađene kao samosvojne i samostalne pikturalne vrednosti.

Sanvila problematizuje površinu slike/crteža kao autentičnu osobenost likovnog medija. Kretanje -tok – ritam – dinamika premošćuju horizontale i vertikale neophodne za stvaranje stabilne kompozicione strukture. Materijalizacijom površine tj. određenjem nje kao slike Sanvila razvija ostalim likovnim elementima širok prostor za manevrisanje. Intervencije u središtu slike/crteža bojenim akcentima datim u detaljima karakteristične su za Sanvilin raniji rad. Najnoviji radovi pokazuju njenu oslobođenost od zavisnosti od koncentrisanja pikturalnih elemenata na ograničenu površinu delovanja. Primarno interesovanje za elementarnu funkcionalnost površine slike, koje je ranije izvođeno centriranjem motiva, sada je ublaženo njegovim  razlaganjem u metaforičnu predstavu. Značenjsku neutralizaciju površine platna/papira ostvaruju umireni vizuelni efekti u krajnjem ishodu. Kvalifikacija konačnog smisla oblikovane predstave uslovno se prihvata kao polazišna tačka za utvrđivanje zakonitosti pikturalne površine i svih njenih elemenata.

Međudejstvo oblika, boje ipovršine, kao tri činioca slike, u Sanvilinim radovima proizvodi asocijativne predstave koje izazivaju utisak simboličke zatvorenosti  i potvrđuju ličnu nepostojanost. Nužnost unutarnjeg doživljaja neminovno briše racionalnu postupnost, a ne remeti efektnost slike kao “predstave”. Prolaženje kroz intimne emotivne zapise iracionalizuje umetnikovu potrebu da prenese poruku. Važni su forma i metoda iskaza, kao primeri zainteresovanosti umetnika za elementarnu funkcionalnost umetničkog dela.

Iz ateljea

Umetnik kaže

                                                                                    „ …i skoro da me zabavlja pomisao

                                                                                    kako rečenice, čitave rečenice, koje

                                                                                    bih mogao da stvorim , unapred

                                                                                    mogu i da raznesem. A opet,

                                                                                    s druge strane…“

                                                                                                                   Tomas Bernhardt

 

 

Opekotina oblika na dlanu, otisak kutije za domine u šakama, pamćenje ruku sklopljeno kao kutija, modro kao senka u njenoj unutrašnjosti ili žig ponavljan nebrojeno puta  –  jer žig je da se ponavlja  –  do modrog prelivanja, van uglova,  ispranih ivica, maglina kojima može da se luta.

Misao  i vreme razveju oblik da bude živ i naseljava, da bude prostor i naseljen, srušen pa napušten, da kruži kao priča o sebi i da se zaboravi.

Ipak, oblik se iznenadno pojavljuje da čeka: kao vrata, kao rupa – crn kad je moćan i konačan, plav kada zove na dalju igru po gotovo nematerijalnom   terenu sa koga se tragovi lako brišu (“…plava sugeriše u najboljem slučaju more i nebo, a oni su, u stvari, najapstraktnija vidljiva priroda.”Iv Klajn) –  kao raka, ležaj, kao format u koji stajem.

 

                                                                                                                     pored je

                                                                                                                         mesto

                                       –  iz/mesta/secanje, i već, prethodnica u predanju –

                                        trag, kojim se drhti. Igla seizmografa u mišićnoj

                                        vlazi, reumatsko znanje zbija pamćenje, o suvom,

                                        tuđem, mestu pored, gnezdu beline papira

                                                                          – iz gnezda padanje: u neupisano

                                        na mapi ponavljanih trzaja (približava se: slabije ili

                                        jače?)

                                                                          – beg –

                                        milimetarskim lovištima naseljava (beše grad?),

                                        arhitektruru tragova, građevinski stil očvrsnutih kretnji

                                        IZ (ne beše grad), beleži, allegro ma odlazeći, refren:

                                        IZ, KA BEZBROJU, IZ, RUŠITI … oblike, proste do

                                        straha, prepoznate pa ohlađene, bludeći u ne – više –

                                        poznavanju. IZ, do bezbroja, lučiti: između, oblika,

                                        nizova,                  belo,                papir,                  mesto

                                                                      papir

                                                                      meso

      Tekst autorke iz kataloga izložbe u Savremene galerije Olga Petrov 1995.