Top

Damjan Kovačević

  |  Damjan Kovačević

Crna disonanca

Bez naziva 1

tuš na papiru, 65×50 cm

Bez naziva 2

tuš na papiru, 65×50 cm

Bez naziva 3

tuš na papiru, 70×50 cm

Bez naziva 4

tuš na papiru, 70×50 cm

Bez naziva 5

tuš na papiru, 70×50 cm

Bez naziva6

tuš na papiru, 70×50 cm

Bez naziva 7

tuš na papiru, 65×50 cm

Bez naziva 8

tuš na papiru, 65×50 cm

Bez naziva 9

tuš na papiru, 70×50 cm

Bez naziva 10

tuš na papiru, 65×50 cm

Damjan Kovačević rođen je 10. februara 1983. u Bihaću, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 2008.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za inovativan pristup slikarstvu i izvanredan crtež: Prva nagrada za umetnost Niš Art Fondacije, Niš, Srbija 2015; Nagrada 48. Hercegnovski zimski likovni salon, Herceg Novi, Crna Gora 2015; Prva Nagrada za crtež iz Fonda Vladimir Veličković, Beograd, Srbija 2010; Rezidencijalni boravak u Dizeldorfu, Fondacija Kulturraum, Dizeldorf, Nemačka 2009; Nagrada za osobenu kreativnu inovaciju iz Fonda Miloš Bajić, Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, Srbija 2008.

Učestvovao je na rezidencijalnim programima: Glo’Art u Lanakenu, Belgija 2014, Cité internationale des Arts u Parizu, Francuska 2012, Artist in residence u Dizeldorfu, Nemačka 2009.

Radovi Damjana Kovačevića se nalaze u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu i mnogobrojnim privatnim kolekcijama.

Rekli su

Dragan Jovanović Danilo

Iz monografije

Već pri prvom suočavanju sa mega-crtežima Damjana Kovačevića, posmatrača osetljivog duhovnog i duševnog sastava zapahne originalnost i enormnost njegove zaista prebogate imaginacije, retka sposobnost upravljanja metamorfozama arhetipskih znakova i prizora, daleko od usiljenosti svakog kombinatoričkog predumišljaja. Damjanov crtež predstavlja energetsko polje u kome sve vrvi od biomorfnih i zoomorfnih asocijacija, od erupcija čulnog, podsvesnog i instinktivnog. Od dijagrama oblika zaustavljenih i zamrznutih u pokretu. Ispreturani anatomski otpaci ljudskog i životnjskog sveta, grčevite i košmarne vizije i kovitlaci, dijabolička erotika koja dolazi iz zamračenih predela svesti, sve se to prepliće i meša na crtačkom polju, a opet, sve to barokno obilje podvrgnuto je redu i strogom kompozicijskom planu. Ljudsko telo, životinjske i biljne forme sreću se na istoj ravni ekspresionistički žestokog crtačkog gesta. Od svih tih elemenata kojima daje simboličku dimenziju, Damjan Kovačević gradi  svoj poosobljeni crtački svet.

Asja Trbović

Tekst o Damjanu KOvačeviću

„Dajte mi tačku oslonca… i pomeriću svet“, govorio je Arhimed. Za tim centrom, tim uzemljenjem, referentnom tačkom, traga Damjan Kovačević u svom crtačkom promišljanju.

Crtež je težak, gotovo skulptoralan, sa mnoštvom asocijacija i reminiscencija. Ta crtačka “zasićenost” emotivno prati slojevitost dijaloga. Kroz mreže neovizantijskih pletenica kao dominantnog likovnog motiva, Damjan nas vodi kroz lavirint sadržaja i ličnih mentalnih proseca. Kako samo njegovi prepleti neodoljivo podsećaju na moždanu koru koja je, kako znamo, centar celokupne nervne i umne aktivnosti! Ali, kao što lavirint nema jedan put, već se perspektive konstantno menjaju zavisno od pravca koji smo izabrali, iščitavanje Damjanovog slikarstva je puno iznenađenja, dinamičnih i kompleksnih ikonografija, uz momente šarma, čak i crnog humora. On se igra s tehnikama, poetikama, senzibilitetima, istorijom umetnosti, mitologijom, politikom, egzistencijalističkim pitanjima.

Iz gotovo neartikulisanih masa izvire tek poneka ljudska ruka ili noga. Telo je ovde u odsustvu. Ono je zapravo sartrovsko „Biće po sebi“, apsurdno, bez mogućnosti, ni pasivno ni aktivno, masivno i nepokretno, determinisano datostima i/ili ograničenjima sveta oko nas. Damjanova datost je gotovo košmarna, puna zoomorfnih i antropomorfnih likova, detalja sa Direrovih i Učelovih dela, likova iz popularnih crtanih filmova,… i poručuje nam da je jedina sigurna univerzalija upravo ta datost, dok stvarna čovekova egzistencija podrazumeva prevazilaženje iste. Tu leži sav potencijal čovekovog nastajanja. U svesti, u „Biću za sebe“ i stalnom prevazilaženju datosti i „Bića po sebi“.

Ovu «borbu Bića» prate stilski dijalozi “Istoka” i “Zapada”, starog i novog, svetog i profanog. To je polje agona i izvorište emotivne snage ovih crteža. U vizantijskom ikonopisu i srednjovekovnoj umetnosti uopšte, Damjan vidi bogato nasleđe za istraživanje. Ta likovnost je njegovo “sigurno mesto”, dok moderni rečnik usvaja u koloritu, diskretno i odmereno. U dominantnoj, gotovo monohromatskoj paleti, živi kolorit se pojavljuje u detaljima dobijajući na taj način vibrantno svojstvo, karakter uzemljenja, i simbolični značaj nalik onom u Tarkrovskovom “Rubljovu”. Damjan smelo kombinuje stil ulične umetnosti, grafita i minucioznost srednjovekovne grafike, uz detalje senčenja sa vizantijskih fresaka. Linija je sigurna i jasna. Kao i Damjanova kompozicija koja je samo naizgled ekspresivna. Varka! Kompozicija je matematički odmerena i svaki detalj ima svoje unapred osmišljeno mesto, mesto putokaza kroz lavirint sadržaja i višeslojnih percepcija. A svaka nova veza među detaljima je novi izazovni prag-granica-stepenik u promišljanju, percepciji i unutarnjem razvoju.

Da, datost je košmarna, ali je u njoj koren naše akcije i promene. U dijalozima različitih motiva i stilova, i njihovim stalno novim kontekstima, počiva Damjanova dinamika njenog prevazilaženja. Ta dinamika je ujedno i “oslonac” za kojim traga.

Iz galerije

Umetnik kaže