„ …i skoro da me zabavlja pomisao
kako rečenice, čitave rečenice, koje
bih mogao da stvorim , unapred
mogu i da raznesem. A opet,
s druge strane…“
Tomas Bernhardt
Opekotina oblika na dlanu, otisak kutije za domine u šakama, pamćenje ruku sklopljeno kao kutija, modro kao senka u njenoj unutrašnjosti ili žig ponavljan nebrojeno puta – jer žig je da se ponavlja – do modrog prelivanja, van uglova, ispranih ivica, maglina kojima može da se luta.
Misao i vreme razveju oblik da bude živ i naseljava, da bude prostor i naseljen, srušen pa napušten, da kruži kao priča o sebi i da se zaboravi.
Ipak, oblik se iznenadno pojavljuje da čeka: kao vrata, kao rupa – crn kad je moćan i konačan, plav kada zove na dalju igru po gotovo nematerijalnom terenu sa koga se tragovi lako brišu (“…plava sugeriše u najboljem slučaju more i nebo, a oni su, u stvari, najapstraktnija vidljiva priroda.”Iv Klajn) – kao raka, ležaj, kao format u koji stajem.
pored je
mesto
– iz/mesta/secanje, i već, prethodnica u predanju –
trag, kojim se drhti. Igla seizmografa u mišićnoj
vlazi, reumatsko znanje zbija pamćenje, o suvom,
tuđem, mestu pored, gnezdu beline papira
– iz gnezda padanje: u neupisano
na mapi ponavljanih trzaja (približava se: slabije ili
jače?)
– beg –
milimetarskim lovištima naseljava (beše grad?),
arhitektruru tragova, građevinski stil očvrsnutih kretnji
IZ (ne beše grad), beleži, allegro ma odlazeći, refren:
IZ, KA BEZBROJU, IZ, RUŠITI … oblike, proste do
straha, prepoznate pa ohlađene, bludeći u ne – više –
poznavanju. IZ, do bezbroja, lučiti: između, oblika,
nizova, belo, papir, mesto
papir
meso
Tekst autorke iz kataloga izložbe u Savremene galerije Olga Petrov 1995.