Biti In Between sa Danjom Tekić
Savremeni čovek može pobeći zakonima duhovne gravitacije i naučiti da lebdi u kosmičkoj stvarnosti, kao što to čini u svojoj najdubljoj unutrašnjoj realnosti. Oseća kako ga obuzima vrtoglavica. Osnovni oslonci koji ga drže padaju daleko van njegovog domašaja. Oseća se kao dete koje mora da nauči kako da održava ravnotežu da bi preživelo. Ponovo sve uči ispočetka. (Lygia Clark, „The Death of the Plane“, 1960)
Novi ciklus slika Danje Tekić In Between konceptualno se nadovezuje na njene prethodne radove, dok formalno predstavlja iskorak ka primeni zlatne boje u koloritu i principu refleksije u okviru kompozicionih rešenja. U sistemu auto-referentnih slika prepliću se jasno odvojene uniformno obojene površine i linije formirajući repetativne geometrijske module. Radovi predstavljaju dvodimenzionalne prostore (ravni) u kojima je umetnički izraz redukovan na svoju suštinu – boju i liniju koje tvore estetski radikalno prečišćene plošne forme. Minimalistički pristup promišljanju filozofije umetnosti je u funkciji sputavanja kakofonije, jer svodi likovni zapis na pravolinijske geometrijske oblike u čijoj se osnovi nalaze forme kvadrata i pravougaonika (bojena geometrijska polja, izmeštene linije njihovih obrisa, kao i njihovi „međuprostori“), odnos punog i praznog, originala i odraza.
Radovi nastali na tački dodira umetničkog, naučnog i transcendentnog predstavljaju kompleksne vizuelne situacije u kojima se gradivne celine (moduli) multiplikuju u prostoru u okviru svojih nebrojenih mogućnosti. Umetnica linijama i bojenim površinama ostvaruje dinamičku geometrijsku strukturu u kojoj osećaj kretanja forme i paralelno prisutnih, različitih modusa njenog postojanja ostvaruje preklapanjem bojenih geometrijskih oblika i izmeštenih linija njihovih obrisa, nagoveštavajući utisak transparentnosti i dubine, čime implicira razdvajanje prednjeg plana od pozadine i iskorak ka oslobađanju od plošnosti. Sklad u okviru kompozicija Danja Tekić postiže uodnošavanjem formi, linija obrisa i njihovih međuprostora, uspostavljajući relacije u kojima nema dominacije.
Umetnica vizuelizuje kontinuum vremena i prostora u kome originali i sva izmeštanja nastala beleženjem pozicija njihovih odraza istovremeno postoje. Svaka pojedinačna slika se ponaša kao fraktal – geometrijski oblik koji ima sve karakteristike celine čiji je deo. Za fraktale u prirodi je svojstveno da se progresivno ponavljaju u sve manjim ili, kao kad je reč o radovima Danje Tekić, sve većim dimenzijama. Vodeći nas na putovanje od mikro do makro sfere i nazad, dela dotiču srž razumevanja filozofije života i umetnosti.
Konceptualni koreni umetničke prakse Danje Tekić dosežu do konkretne umetnosti, naročito brazilskog konstruktivizma i neokonkretizma i minimalizma. „Konkretna umetnost je autonomna u svojoj specifičnosti. Ona je izraz ljudskog duha, predodređena za ljudski duh i treba da poseduje takvu jasnoću i takvo savršenstvo koje se i očekuje od dela ljudskog duha“ (Maks Bil, Concrete Art 1936-49). Umetnik Ed Rajnhart je smatrao da umetnost počinje onog trenutka kada odbacimo prirodu. Kompozicije Danje Tekić se iščitavaju kao svet za sebe, svet elegantne geometrijske estetike, svet koji ističe značaj apstraktne ideje, kreativnim procesom transformisane/opredmećene u umetničko delo. Radovi korespondiraju i sa shvatanjem umetnosti još jednog pobornika minimalizma, Donalda Džada: umetnost je doslovna, deklarativna, depersonalizovana i formalno celovita. Ipak, za razliku od minimalističke odbojnosti prema vizuelno prijemčivoj pojavnosti, te insistiranju na suočavanju sa radovima na čisto fizičkom nivou, slike Danje Tekić svojom estetikom magnetski privlače pažnju posmatrača. Umetnica nas uvodi u smiren, tih prostor namenjen meditaciji i kontemplaciji u kome možemo podjednako da uživamo u jednostavnosti i čistoti detalja kao i lepoti beskraja univerzuma.
Ivona Fregl, istoričar umetnosti
predgovor kataloga izložbe In Bertween, Galerija Kolarčeve zadužbine, januar 2025
Kamen i hartija
(o grafikama Danje Tekić)
Litografija, svakako, spada u stare, mada ne i drevne tehnike štampe. Njen nastanak vezan je za poslednje godine osamnaestog veka i ime Alojza Zenefeldera (1771-1834), nemačkog dramskog pisca koji je, kako neki veruju, sasvim slučajno otkrio tu tehniku i upotrebio je za umnožavanje svojih tekstova namenjenih glumcima. Ta tehnika ravne štampe, posredstvom zamašćenog tuša ili krejona i delovanjem kiseline i vode, povezuje kamen i hartiju, dva materijala na koje se obično utiskuju tekstovi namenjeni budućnosti. Skoro da bi se moglo reći da se u litografiji susreću materije sa različitih krajeva spektra „tvrdoće“, arhetipski materijal trajanja i težine i onaj za koji se vezuje krhkost i lakoća.
U velikim grafičkim radovima Danje Tekić možemo misliti i o još jednom kamenom „posredniku“. Naime, pre realizacije svedenih višebojnih grafika koje čine okosnicu ove izložbe, Danja Tekić izvodila je radove koji su nastali povezivanjem crteža ili grafičkih otisaka izrazito malog formata. Duh tih radova nedvosmisleno je asocirao na mozaik, medij monumentalne umetnosti zasnovan na lomljenom kamenu različitih boja.
Na nivou ikonografije i u okvirima zasebnih radova, kao i u slučaju kompozitnih grafika monumentalnih dimenzija, Danja Tekić koristi jezik apstrakcije. Unutrašnja tenzija ovih litografskih otisaka nastaje na kontrastu: naspram geometrijskih oblika (koje vezujemo za racionalno, za projekat i kontrolisani gest) stoje površine ispunjene amorfnim sadržajima (mesta na kojima se u odluke umetnika meša slučajnost i do izražaja dolaze tehnološko-hemijska svojstva litografije).
Izlomljena linija koja „popunjava“ veliki format „prelazeći“ sa jednog grafičkog lista na drugi jasno asocira na lavirint – arhetipsku sliku potrage. Izbor takvog motiva kao da, pored ostalog, sugerira svest umetnice da se nalazi na početku dugog i komplikovanog puta, da se, zapravo, otiskuje u neizvesnost, u splet staza koje se račvaju.
Tokom dugog perioda litografija je korišćena za izradu geografskih i topografskih karata. U krajnjoj liniji, kamen i prese pomoću kojih su – u prostorima grafičkog odseka Fakulteta likovnih umetnosti – nastale grafike Danje Tekić prvobitno su korišćeni za te namene. Velike litografske prese, proizvedene u XIX veku postale su vlasništvo ove umetničko-obrazovne institucije kada su u upotrebu ušle nove grafičke mašine sasvim drugačijeg tehnološkog pristupa. I kao da je u toj teškoj opremi i porama kamena, obrađenog u savršeno ravnu ploču pre više od stoleća, ostalo nekakvo nejasno sećanje na prvobitnu namenu: grafike Danje Tekić asociraju na davno nestale slojeve tih istih kamenih matrica – na njima ćemo prepoznati površine, teritorije, puteve i reke, ukratko apstraktnu kartografsku sliku sveta.
Mileta Prodanović, profesor Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu
Tekst povodom izložbe Litografije, Galerija Grafičkog kolektiva, januar 2014.