Top

LANA VASILJEVIĆ

  |  LANA VASILJEVIĆ

„MNOGOUGAO / POLYGON“

OKTAEDAR

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR

IZ CIKLUSA MNOGOUGAO

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR

NIKO-NIŠTA

SIŽE (IZ CIKLUSA PREĆUTNI DOGOVOR)

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR

IZ CIKLUSA NEMI GOVOR/MNOGOUGAO

LANA VASILJEVIĆ

Lana Vasiljević (1973. Beograd), diplomirala (1996), potom i magistrirala (1998) na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu (vajarski odsek), u klasi prof. Mrđana Bajića. Izlaže skulpture i objekte od 1997. i aktivno se bavi grafičkim dizajnom od 2002. Godine. Bila je stipendista KulturKontakt Austria programa i ArtsLink Residency, ISCP, New York. Izlagala je na 14 samostalnih i preko 50 grupnih izlozbi (Njujork, Pariz, Beč, Hag, Varšava…). Dobitnica je više nagrada među kojima su nagrade za skulpturu Oktobarskog salona, Beograd, 1997. / GRIFON priznanja za vizuelni identitet, Grafički kolektiv, Beograd, 2006. i 2010. / Nagrada 10. Bijenala akvarela “Flux likvida” Savremena galerija, Zrenjanin, 2013./ Godišnja nagrada za skulpturu, ULUS 2020… Bila je u užem izboru za Politikinu nagradu 2022. godine za izložbu Mnogougao / Polygon u Galeriji Novembar u Beogradu.
Radila je kao kreativni direktor za DDB Worldwide Communications Group i bila je profesor u Školi za dizajn u Beogradu, na predmetu modelovanje/vajanje. Radovi joj se nalaze se u Muzeju savremene umetnosti Beograd, Muzeju grada Beograda, Telenor kolekciji, kao i u privatnim kolekcijama.

https://www.instagram.com/lanavasiljevic/
https://www.lanavasiljevic.com/

Samostalne izložbe / izbor:

2022. Mnogougao / Galerija Novembar, Beograd
2021. Prećutni dogovor – Tacit agreement / Umetnička galerija Nadežda Petrović, Čačak
2019. Silent talk / Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd
2018. Polygon / Navigator Art Gallery
2014. Dokumenti o ukidanju vremena / Grafički kolektiv
2013. Problemi sa prostorom i vremenom / galerija Zvono, Beograd
2008. Ltd. / Kulturni centar Beograda, KCB
2006. Subjektivno – Subjective, O3ONE galerija, Beograd
2002. Signposts, Remont galerija, Beograd
1999. Diversion 2 a Route Round a Closed Road, Arnaud Lefebvre Gallery, Pariz
1998. Pillow book, Pulchri Studio association, The Hague // DOCUMENT, SKC, Beograd
1997. Objekti, DOB galerija, Beograd

Grupne izložbe / izbor:

2022. “Slobodan da stvaraš-stvaraj da budeš slobodan”, Salon MSUB, Beograd
2021. Trijenale crteza i male plastike ULUS
2020. Izložba vajara/ki Srbije 2020, Umetnički Paviljon Cvijeta Zuzorić
2014. 10 Bijenale akvarela “Flux likvida”, Savremena Galerija Zrenjanin
2014. Iz druge ruke/2nd hand, kustos Irena Šimić, Paviljon Cvijeta Zuzorić, Beograd
2011. BELEF
2010. Izložba MOJE ISKUSTVO U SVESCI – 50 godina rada Likovne galerije KCB
2007. SupermARTket, Maxi supermarketi, organizacija Remont galerije
2003. Post-kolonija, umetnička kolonija Kalenić, kustos Jelena Vesić
2003. Violence-Memory, International Photography and Video Exhibition, Tel Aviv
2002. KulturKontakt, Open studio, Beč
2001. Kritičari su izabrali – Jasmina Čubrilo / KCB
2000. INSIDE/OUTSIDE – The Zacheta Gallery of Contemporary Art, Varšava
RELATIONS ’00, International Biennial Exhibition, Pančevo
Controversy of time, International Biennial, Vršac

1999. Open Studio, EFA Studio Center, Njujork
STOP THE VIOLENCE, Akademie der Bildenden Koenste, Beč

1998. Exhibition with M.Morganti and N. de Koenigwarter, Arnaud Lefebvre Gallery, Pariz
U MEĐUPROSTORU, Vesna L. Pavičević, KCB

Nagrade i stipendije:

2021. Nagrada za malu plastiku / Trijenale crteza i male plastike ULUS
2020. Nagrada za skulpturu, Izložba vajara/ki Srbije 2020, Umetnički Paviljon Cvijeta Zuzorić
2013. Nagrada 10. Bijenala akvarela “Flux likvida”
2012. PACKTIVITY2 – najbolji dizajn pakovanja proizvoda u Srbiji za 2011/12
2010. GRIFON priznanje za vizuelni identitet restorana ZAPLET
2006. GRIFON priznanje za vizuelni identitet za UNHCR
2002. KulturKontakt, Austria Residency Program, Beč
1999. ArtsLink Residency Program, ISCP, Njujork
1998. Član umetničkog udruženja – PULCHRI STUDIO, Holandija
1997. “38 Oktobarski Salon” godišnja nagrada za skulpturu, Beograd
1996. Nagrada za najbolji projekat, FLU, Beograd
1995. Nagrada za skulpturu u drvetu, Opština Savski venac, Beograd

Rekli su

O magiji stvari i tišini objekata Lane Vasiljević                                                                     

 

Na površini jednog od objekata koji konstituiše složeni prostorni ambijent izložbe Prećutni dogovor rukom umetnice stoji zapisano: Sve stvari se dešavaju sve vreme. Ovaj diskretni trag, poput otiska iz dnevničke beležnice, epitafa jednog intimnog trenutka u kome se kroz dijalog subjekta i objekata otkrivaju nevidljive veze koje tvore dinamiku svakodnevne drame njihove zajedničke egzistencije, upućuje na centralne tačke skulptorske preokupacije Lane Vasiljević (stvari, stanja i trajanje) kao gradivne elemente specifične sintakse objekata i ambijenata koje konstruiše. I mada bi bilo kakvo strogo formalno i medijsko određivanje njenog umetničkog istraživanja predstavljalo potragu za marginalnim, manje važnim aspektima jedne složene skulptorske metodologije, u najširem smislu ili „proširenom polju“ date konstelacije stvari, njihovih stanja i trajanja, oni se mogu opisati kao ambijenti u prostoru, opredmećeni tableu vivant koji dejstvom taktilnog, tekstualnog i svetlosnog izložbeni prostor pretvaraju u mesto vizuelnog i spoznajnog iskustva.

Struktura ambijenata Lane Vasiljević zasnovana je i razvija se na međusobnim odnosima koji objekti grade između sebe i sa posmatračem: desetine rukom vajanih, glačanih, spajanih, struganih, odlivenih, prefarbanih, rezanih, ispisanih artefakata koji progovaraju materijalima i stvarima od kojih su sačinjeni i koji u naznakama pripovedaju imaginarne priče o dešavanjima koja su smeštena, skrivena, zarobljena ili zaboravljena ispod minuciozno oblikovanih površina. Načinom na koji su postavljeni uz zidove i inscenirani svetlošću oni se u prostoru pojavljuju poput predmeta magijskih svojstava, ritualnih objekata čija moć proizilazi iz simbolike svakodnevnog i bliskog, iz potencijala naracije koja se razvija kroz konfrontaciju naizgled običnih, poznatih stvari unutar neočekivanih, višesmerno čitljivih relacija koje ostvaruju izložene objekte.

Jedan od objekata izvedenih na podlozi od starog prozorskog okvira porodične kuće uključuje dve strane Borhesove kratke priče Asterionova kuća u kojoj je iz perspektive Minotaura ispričan starogrčki mit o njegovoj borbi za Tezejem: „Nisam samo izmišljao igre, već sam razmišljao i o kući. Svi njeni delovi ponavljaju se više puta, bilo koje mesto takođe je neko drugo mesto. Nema u njoj jedne cisterne, jednog dvorišta, jednog pojila, jednog odmarališta; ima četrnaest (bezbroj) odmarališta, pojila, dvorišta u cisterni. Kuća je velika kao svemir; bolje rečeno, ona jeste svemir.“ Ranije pomenuta magija stvari u vezi je sa osećanjem nesavladivosti familijarnog o kome pripoveda Minotaur iz lavirinta svoga doma. Za njega, kao i za našu umetnicu, ali i svakog drugog subjekta, kosmologiju kuće čine svakodnevne stvari: predmeti koji ispunjavaju utilitarne, potrošačke i sakupljačke potrebe čoveka, istovremeno uslovljavajući njegovo kretanje u prostoru. Intimni predmeti – koji velikim delom transformisani navedenim skulptorskim postupcima sačinjavaju objekte Lane Vasiljević – imaju jednu od ključnih, određujućih funkcija čovekove potrebe da definiše neposredno okruženje i sagleda svoje mesto unutar sveta koji je uredio predmetima.[1] Kao konstante uvek prisutne u ambijentu čovekove egzistencije, oni upravljaju njegovom pažnjom, nečujno postoje kao fiksirne tačke za projekciju subjektiviteta, po svojoj objektnoj prirodi dovoljno konkretni da bi bili pogodna forma za upisivanje različitih značenjskih i identiteskih sadržaja. I upravo zbog toga što se pojavljuju kao stabilne forme koje uređuju čovekov svet, predmeti dobijaju život koji je nezavisan od čoveka, a koji se otkriva kroz pogled koji upućuju subjektu koji u njima vidi, odnosno traži konkretni trag svoga postojanja. Gubeći jasno određenu funkciju, kućni predmeti se preobražavaju u stvari koje svoju referentnost postižu kroz promenljiv odnos sa subjektima – u magiji koju proizvode u navedenoj strukturi identifikacije. Baveći se problemom metafizike predmeta u slikarstvu Đorđa de Kirika, čija se precizno artikulisana atmosfera može prepoznati kao posredna istorijska spona promišljanja objekta u delu Lane Vasiljević, Žan Kokto navedenu magiju stvarnosti ilustruje na sledeći način: „U mojoj sobi i najmanji objekat svedoči protiv mene“,[2] nastavljajući opažanjem: „Koliko su nevinih ljudi, omađijanih, lukavo, poput šahovske figure, do tačke samoubistva gurnuli objekti, nameštaj, zidovi, proporcije, zakrivljenja, papiri, zavese, lampa, užasan krevet na koje se njihovo oko spušta svakoga dana, ali ih ne primećuje.“[3] Stvarnost se tiho i nenametljivo, neočekivano i neretko uznemirujuće, otkriva kroz istrajno prisustvo stvari koje se dešavaju sve vreme poput scenografije za događaj čije trajanje nema kraj.

Prepoznajući nevidljivi magijski govor stvari, Lana Vasiljević prevodi njihov jezik u tišinu objekata koji oživljava prekinute relacije sa subjektom (posmatrača), insistirajući na transformacijskom potencijalu skulpture prema iskustvu prostora. A magija stvari koja stvarnost čini mestom stalnog razrešavanja enigme o svetu koji nastanjujemo stvarima, jeste pouka koju smo naučili od umetnosti skulpture kojoj je objekat trajno središe pažnje.

 

Ana Ereš, istoričarka umetnosti
(Povodom izložbe Prećutni dogovor u Umetničkoj galeriji Nadežda Petrović, Čačak, 2021.)

 

 

 

Literatura:

Dieter Roelstraete, “Art as Object Attachment: Thoughts on Thingness”, When Things Cast No Shadow: 5th Berlin Biennial for Contemporary Art, eds. Elena Filipovic, Adam Szymczyk, JRP/Ringier, Zurich 2008.
Jan Verwoert, “The Devils inside the Thing Speak to the Devils Outside”, Sculpture Unlimited, eds. Eva Grubinger, Jörg Heiser, Sternberg Press, Berlin 2011.

 

 

[1] Uporedi sa: Antony Hudek, “Introduction. Detours of Objects”, The Object, ed. A. Hudek, Whitchapel Gallery/MIT Press, London/Cambridge 2014, 14-17.
[2] Jean Cocteau, The Essay of Indirect Criticism, trans. A. Karlen, Quarterly Review of Literature, Vol. XII, No. 4, 1964, 336.
[3] Jean Cocteau, op. cit., 377.

Mnogougao / Polygon

 

U novoj seriji radova na izložbi Mnogougao u galeriji Novembar umetnica stvara instalacije kombinujući  preoblikovane (nekada upotrebne) predmeta, fotografije, nove vajarske forme i ready-made objekata iz svoje svakodnevice ili vizuelnog iskustva. Relacije su ključan deo rada Vasiljević, jer su kompozicije koje ova umetnica stvara kao zidne skulpture – poput same postavke u prostoru – pažljivo promišljene grupacije predmeta čije vizuelno i značenjsko sadejstvo čini smislenu monumentalnu celinu. Ova celina funkcioniše usled odnosa predmeta, njihovih priča i aura, ali i pojedinačnih predmeta kao arbitara potencijalnih značenja van celine. Takođe, veoma je značajan odnos umetnice prema predmetima, prema ličnom sećanju i prema prostoru; to čini jednu dimenziju rada, dok bi drugu činili odnosi predmeta među sobom, a treću odnosi prostora i predmeta. Simboličku ravan stvaraju odnosi među predmetima: odnos stare i nove funkcije, forme, materijala i boje. Na razini značenja, odnosno sadejstva sadržaja i forme, sveprisutni su binarni odnosi: punoće i praznine, mnoštva i pojedinačnog, izrečenog i prećutanog, tvrdog i mekog, teškog i lakog, starog i novog.

Procesualnost je bitna karakteristika rada – umetnica živi sa predmetima koristeći ih, ona ih dugo razmatra kao deo sopstvene istorije, kao elemente koji govore o civilizaciji, pre nego što njihove likovne aspekte mobiliše u poetične celine. Ove „mape uma“ kako ih sama naziva nastaju dugo i kao rezultat promena i vizualno-filozofskog eksperimenta. Dimenzija vremena je značajna kako u samom postupku tako u temi. Dominantno su prisutne u novim radovima ideje o vremenu, odnosno prolaznosti – funkcije, stvari, značenja i materije uopšte. Predmeti i instalacije evociraju osećanja poštovanja pred nečim gotovo sakralnim i melanholije pred nečim što je imalo svoj pređašnji život. Nostalgija koju radovi nose vezana je i za tihu pomirenost ljudi sa sopstvenom smrtnošću, sa krajem njihovog vremena, epohe i stila, za spremnost da podignemo spomenik nečemu što nas je nekada činilo živima. Seta je prisutna i u toj prećutnoj spoznaji da nas umetnost, spomenici, pa čak i predmeti, nadživljavaju; nešto što je služilo nama sada služi drugima kao podsetnik da smo postojali. Iako nisu eksplicitno prisutne, teme ranjivosti, detinjstva, sazrevanja, dubokih emocija ljubavi, nadahnuća, razočaranja, dolaze do nas kroz elemente radova – na pola slomljenu čašu u salveti, belu pticu uronjenu u paramparčad zida, crnu masku punu uglja, kola koja voze oko časovnika, srce na vreći za boks, lopticu za badminton koja ostavlja crveni trag, knjigu sa fotografijom devojke koja guta ključ.

Proces Lane Vasiljević baštini elemente istorijskih postupaka koji su promenili pristup upotrebi predmeta u likovnoj umetnosti – od neoavangardnog kolažiranja predmeta i materijala, njihove rekontekstualizacije i preoznačavanja ready-made-ova, preko gomilanja i estetizacije svakodnevnih, čak neprivlačnih ili banalnih objekata i materijala u novom realizmu, do postupaka povezivanja života i umetnosti kroz razne oblike eksperimenta i intermedijalnosti u Fluxus-u. Na savremen način, uz korišćenje avangardnih postupaka jukstapozicije i ironije kao važnih elemenata radova, a sa danas nezaobilaznim predmetima poput iphone-a ili tastature, umetnica ove postupke nastavlja da razvija u pravcu korišćenja punog vizuelnog i značenjskog potencijala predmeta. Iz korpusa privatnog ona predmete ličnom ekologijom uvodi u domen javnog. Elegancija i efekat svedenosti koju postiže Vasiljević iznenađujuća je s obzirom na sadržinski obim obuhvaćen kompozicijom i raznorodnost korišćenih predmeta. Ona monohromijom i korišćenjem crne i bele, kao i grupisanjem predmeta prema geometrijski smislenim celinama, čisti kompoziciju i unosi red. Struktura i kontrola su važni za proces i rezultat rada, što uočavamo u rasporedu radova u prostoru, kao i balansu koji nastaje pažljivim pronalaženjem mere u odnosima. Krug, trougao i kvadrat i pravougaonik su nosioci ritma, što je krucijalan aspekt u postavci instalacije. Nasumičnost se, nasuprot avangardnim postupcima, u kompozicijama ove umetnice javlja tek slučajno – naizgled nasumičan spoj i odabir zapravo su rezultat vrlo promišljenog procesa rada. Odabir predmeta koji služe kao polazna točka  za oblikovanje je i vizualno i intelektualno motivisan, a njihova rekontekstualizacija, kao i postavka u prostoru, predstavlja, isto tako, rezultat kombinacije intuitivnog i razumnog odabira.

Dualizam tišine i govora je prisutan i u pojedinačnim radovima i u celokupnoj postavci. Bojenjem  predmeta u monohromne, čiste crne i bele nijanse – boje inače vezane za funerarnu funkciju, za belinu i crnilo početka i kraja – umetnica briše njihove znake trajanja, briše njihovo poreklo, njihovu upotrebu i potrošnost i čini da predmeti zvuče nemo i večno. Oni poprimaju funkciju spomenika, nemog post-festum svedočastva o životu. Kao da je nakon velike proslave, selidbe ili smrti umetnica ofarbala korišćene predmete i aranžirala ih u spomenik koji svedoči o punoći i raznorodnosti čovekovog iskustva. Radovi mogu da se obrate bilo kome – evociraju ono što posmatranjem u njih učitamo. Vasiljević predmete  apstrahuje iz veoma intimnog konteksta ličnog korišćenja u kolektivnu sferu nebrojanih potencijalnih značenja. Snove i podsvesno ona prenosi iz iskustva u odnose među predmetima i njihov kontekst, evocirajući time u posmatračima/icama niz sopstvenih proizvoljnih asocijacija.

Tišinu evocira odustvo ljudi, bele i crne monumentalne kompozicije, „okamenjene“ ili u vosak „zapečaćene“ stvari, dok na govor navodi mnoštvo vizuelnih i tekstualnih asocijacija i relacija. Tekst je često prisutan ispisan rukom kao unutrašnji govor, kao komentar, fusnota ili zaključak. Poput poezije minimalni govor prenosi maksimalni sadržajni potencijal. Ana Ereš u svom tekstu o radovima iz serije Prećutni dogovor opisuje taj govor stvari kao „magijski“, opisujući radove kao epitafe jednog intimnog trenutka. Taj „magijski govor“ upravo izvire iz mnoštva relacija i prostora između – što rad Lane Vasiljević čini višeslojnim i otvorenim za mnogostruka tumačenja i mnogougle posmatranja.

 

Ana Simona Zelenović, istoričarka umetnosti
(Povodom izložbe Mnogougao u Galeriji Novembar, Beograd, 2022.)

„…between `reality` on the one hand, and the point where the mind strikes reality, there`s  a middle zone, a rainbow edge where beauty comes into being, where two very different surfaces mingle and blur, to provide what life does not: and this is a space where all art exists, and all magic. “ Donna Tartt, The Goldfinch

 

Privilegija umetnika je da redefiniše obično i očekivano, pretvori ga u začudnu avanturu i otvori prolaz ka prostoru drugačijeg značenje. Na svakome od nas je da čujemo ovaj tihi poziv, zaboravimo na već postojeće definicije i potražimo sopstvenu priču negde između onoga što poznajemo kao stvarnost, i naše definicije tog pojma.

Lana Vasiljević je neko kome je veoma stalo do predmeta. Ne bilo kojih predmeta, ne predmeta koji poseduju veliku materijalnu vrednost; ne čak ni do čitavih, dobro sačuvanih predmeta koji su još uvek upotrebljivi, ili onih koje možemo na prvi pogled identifikovati. Lani je stalo do predmeta, ponekad čak samo delova predmeta,  koji čine „mapu uma“ koja nam omogućava da stignemo negde drugde, u međuprostor koji samo naslućujemo.

Zato je svaki objekat na izložbi, koliko god običan bio u svojoj prvobitnoj inkarnaciji, autorka je pretvorila u misteriozni artefakt, uobličeno osećanje,  koje je svako od nas  slobodan  da tumači kako želi.

Na njenim  radovima često se nalaze reči, ispisane rukom, ili urezane u materijal kao zabeleška neke misli, ili stiha. Jedna od osnovnih tema u Laninom opusu je otpor ideji da živimo u svetu u kojem je sve definisano i da je na nama samo da prihvatimo te definicije i prilagodimo im sopstvena očekivanja. Zato su te enigmatične reči mala, ali važna pobuna protiv  predodređenosti. Džoan Didion je rekla da je umetnost moć pretvaranja činjenica u fikciju. Izložba Silant talk/Nemi govor predstavlja konzistentni narativ sastavljen od od predmeta i reči kojima je autorka svojom intervencijom dala moć da govore o vremenu, prostoru,  prolaznosti, melanholiji, ali i beskrajnoj mogućnosti transformacije.

Tumačenje prostora i vremena, njihov međusobni odnos, su bitni elementi autorkinog istraživanja. Osnovna geometrijska tela, poput kruga, trougla ili kvadrata govore o traženju harmonije između reda i haosa, jednoj od najstarijih umetničkih potraga. Urezane reči koje se ponavljaju, ukrštaju predstavljaju znake, putokaze koji pozivaju na razmišljanje o dubljem značenju, o unutrašnjim stvarima.

Okean, beskonačan, nepredstavljiv, nepredvidljiv, otvoren za svakakve projekcije, od najdubljih strahova do potpunog spokoja i slobode, zatvoren je u krug, savršenu geometrijsku formu bez početka i kraja.

Svetlost, stalno prisutna tema u umetničinom opusu, zarobljena u objektima, ekranima, probija se kroz staklo ili urezana slova …“postoji pukotina u svemu“…Na taj način neuhvatljivi elementi postaju deo lične kartografije.

Lana Vasiljević ima sposobnost da materijalizuju emocije i uspomene, tako nam pomognu da dotaknemo sopstvene. Zato se sa njenim radovima susrećemo na dva različita mesta: u „realnom“ prostoru i u međuprostoru u kojem su naša sopstvena osećanja i sećanja, i sasvim lična tumačenja oblika i reči koji su pred nama.

 

Marina Martić, istoričarka umetnosti
(Povodom izložbe Silent talk u Salonu Muzeja savremene umetnosti, Beograd, 2019.)

Iz ateljea

Umetnik kaže

Radovi koje sam izložila na poslednje tri izložbe (Silent talk /Nemi govor, Salon Muzeja savremene umetnosti Beograd, 2019/20. ; Prećutni dogovor /Tacit agreement, Umetnička galerija Nadežda Petrović, Čačak, 2021. i Mnogougao /Polygon, Galerija Novembar, 2022.)  nastajali su dugo i paralelno, u svakodnevnom ritualu stvaranja. Objekti se povezuju, spajaju, prepliću u jednu veliku celinu koja može i dalje da raste kao i da se transformiše. Tako su i nastajali, na podu ateljea, stalno svi prisutni. Jedan drugačiji život koji se odvija unutar samog procesa rada i sve je uvek povezano.

Dok sam ih radila, obuzimalo me je pitanje unutrašnjeg govora, pozadina definisanog i beleške stanja. Sve stvari se dešavaju sve vreme i često su međusobno nevidljivo povezane. U tišini mi ponekad primetimo te paralelne linije. Tišina je često ubedljivija, nadjačava.

Neki radovi se mogu bolje čitati zajedno – kao stih, neki stoje sami, kao reč u rečenici. To  su prostorne instalacije sastavljene od skulptura različitih formi i materijala, velikih i malih, koje korespondiraju u međuprostoru stanja i misli. Ideja je bila krenuti drugačijim pravcem od uobičajenog, napraviti obrt ka unutra i tako stvoriti objekte koji formiraju ”mapu uma” kojom ostvarujemo neinhibiranu materijalizaciju emocija.  Svako gradi svoju liniju pogleda i povezivanja kao što svaki posmatrač tumači te objekte na svoj način.

Oni govore o vremenu, prostoru, prolaznosti, melanholiji, čežnji, smrti ali i beskrajnoj mogućnosti transformacije…

 

/////

 

Spajanjem ili ukrštanjem reči i zamenica poigravam se sa uobičajenim značenjem koje svakodnevno čujemo. Poneke reči se često u svojim suprotnostima koriste zajedno, kao sistem koji definiše određeno isključivo stanje. Ja sam pokušala da kroz specifičnu izvedbu formulišem drugačije promišljanje i podstaknem ono unutrašnje… Takođe mi je bio važan način na koji spajam reči međusobno, kako ih ispisujem, zatim odabir oblika, materijala kao i zajedničke povezanosti sa celinom… Osnovni jednostavni geometrijski oblici se javljaju kao moja želja da uvedem drugačiju sistematizaciju misli, sopstvenu meru u neredu…

 

Razni načini spajanja reči i slike su postojali i u mojim ranijim radovima.

 

Lana Vasiljević