Top

SLAĐANA MARINKOVIĆ

„SLIKARSKO-GRAFIČKI POTPISI“

BEZ NAZIVA

JEZERO

ODSJAJ

ZIMA

BEZ NAZIVA

KROŠNJA

BEZ NAZIVA

BEZ NAZIVA

BEZ NAZIVA

BEZ NAZIVA

Slađana Marinković

Slađana Marinković (1982. Krupanj) diplomirala 2007. na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, odsek grafika, u klasi profesorke Katarine Zarić. Član je ULUSA i ULUPUDS-a u statusu samostalnog umetnika. Učestvovala na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu (Moskva, Majami, Urbino, Rim, Patra, Pariz, Beograd, Novi Sad, Banjaluka…). Dobitnica je treće nagrade na 8. EX YU konkursu za grafiku, Beograd 2014., nagrade Oktobarskog salona, Narodni muzej Šabac kao i stipendije Fondacije za razvoj naučnog i umetničkog podmlatka.

Rekli su

Stvarlaštvo Slađane Marinković prepoznatljivo je proteklih godina i privuklo je pažnju publike i kritike. Grafičar po obrazovanju i stvaralačkom opredeljenju Slađana ostvaruje zapažene grafičke listove izvedene u tehnici akvatinte, unikatnog i čitljivog rukopisa. Znanje i talenat, uz veliku ljubav prema umetnosti iznedrili su pejzaže koji u sebi nose posebno raspoloženje i emocionalnost. U osnovi realistički prikazi prirode sadrže imaginaciju i nadrealizam. Očigledno je poznavanje stvaralaštva starih majstora italijanske renesanse. Za razliku od renesansnog interesovanja za čoveka Slađana Marinković je usredsređena na prirodu, pejzaž koji je u toj epohi bio u drugom planu. Predeli kao jedini motiv i ponovno povezivanje sa krajolikom su obeležje i žudnja savremenog čoveka. Odsustvo ljudi je intenzivno na Slađaninim ostvarenjima, a njeni predeli su magični, aludiraju na kulise gde treba da se odigra bajkovita scena ili drevna bitka.

Vrsno vladanje tehnikom akvatinte omogućilo je umetnici da izgradi sliku bogatu tonskim gradacijama i da opredeljenost za nijanse zelene i plave učini koloristički jakim. Krećući se od najsvetlijih do maksimalno zasićenih nijansi uz prisustvo polutonova kreira izražajne prizore. Difuzno osvetljenje i sfumato efekat doprinose tajanstvenosti koja dopire sa grafika. Odlično izvedenim crtežom izvlači konture i glavne linije stvarajući miniciuozno izvedene prizore prirode. Umeće izrade grafičkih ploča, lični pristup umetničkom delu, puno strpljenja i posvećenosti doprinose nastajanju autentičnih listova.   

Slađana Marinković svoje dugogodišnje iskustvo u domenu grafike pretače u slike izvedene u tehnici ulja na platnu. U ciklusu slika ostaje verna grafičkom iskustvu i tradicionalnom slikarstvu. Kompoziciona rešenja sa grafika malog formata uspešno pretače na slike velikog i srednjeg formata. Vladanje slikarskom tehnikom, odličnim crtežom, poznavanjem mogućnosti građenja slike bojom rezultiralo je zapaženim slikarskim ostvarenjima. Sceničnost je i dalje prisutna, novo je uvođenje kolorita, toplih zemljanih tonova, koje je u skladu sa postojećim zelenim i plavim čime se održava utisak monohromnosti. Sada je kadriranje scene slobodnije, umetnica se opredeljuje za nove uglove i krupan plan ulazeći u domen apstrakcije.

Slađana Marinković i na slikama iznedruje bajkovite, nadrealne prizore prirode. Pejzaži su u osnovi realistični i proizilaze iz opčinjenosti šumama, proplancima, livadama iz okoline Krupnja i Valjeva. Svojim senzibilitetom slika predele u koje je utkala lični svet imaginacije zaokupljajući posmatrača emocijom. Umetnica zamrzava čas dana, zaustavlja vreme na trenutak sugerišući smiraj pred intenzivan događaj ili pak onaj koji nastaje nakon turbulentnih dešavanja. Na slikama je svitanje ili sumrak, proleće ili jesen, melanholija ili blaženost, početak ili kraj. Vreme je nedefinisano mi smo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u isto vreme. Realnost predela postaje nadrealna, a svako u te prizore može da smesti sopstvene snove i njihove aktere. Kroz komunikativnost sa umetničkim delom, mašta se oslobađa, emocije pokreću kao i sećanja na drevne priče i sopstvene uspomene.

Umetnički potencijal i različit pristup u domenu tehnike, otvorenost ka eksperimentu i slikarsko  iskustvo, bogati talenat u kontinuitetu donose nova ostvarenja čime stvaralaštvo Slađane Marinković zaslužuje pažnju i interesovanje šire publike i stručnih krugova.

Slavica Obradinović, istoričar umetnosti 

Vekovima dominirajući biosferom Starog kontinenta, šuma je kao topos, motiv i metafora vitalno oblikovala stvaralačku imaginaciju njegovih stanovnika, a opstala je i danas utkana u kolektivno nesvesno savremenog čoveka. Podsetimo se, jedan je od centralnih motiva staroslovenske mitologije, gotovo sakralni prostor, kao i u verovanjima, običajima i ritualnim obredima mnogih drugih ranih zajednica. Srednji vek gradi ambivalentnu sliku o šumi, ona je mesto magijskog, nekultivisanog, demonskog, a sa druge strane je izvor inspiracije i lepote – u istoriji i teoriji arhitekture se navodi teza da su vizure spajanja i preplitanja visokih krošnji anticipirale strukturu i formu gotičkih svodova. Romantičarsko obožavanje prirode pronalazi u šumovitim predelima mesta hodočašća, pa tako i Lord Bajron u svojim lirskim refleksijama slaveći Wanderlust životnu filozofiju peva o zadovoljstvima koja pružaju šume kojima niko nije kročio i o sanjarenju tokom lutanja “rubom šumske sene” (Putovanja Čajlda Harolda).

Neiscrpna snaga i varijabilnost projekcije ovog arhetipskog simbola, drveta-jedinke ili šume-složenog makroorganizma, vidljiva je i u stvaralaštvu umetnice Slađane Marinković. Može se reći da svojevrsni omaž prirodnom nasleđu lokalnog tla zapadne Srbije predstavlja uporište njenog autorskog koncepta. Pre svega prepoznatljivim grafičkim rukopisom u tehnici akvatinte, autorka modeluje prostor delikatnim gradacijama modrih zelenih tonova i zrnastom strukturom površine. Ona ne reprodukuje viđeni prizor, već beleži impresiju o ambijentu, tarnerovski ovlaš nagoveštava obrise prostora i njegove fizionomije i tek nekolikim akcentima daje konkretnu formu celinama koje naginju ka apstraktnom načinu likovnog mišljenja. Opsenarski efekat izmaglice stvara jedva uhvatljivu optičku igru u kojoj se gustina vazduha i vegetacije međusobno prožimaju i deluju u harmoničnoj sinergiji. U recentnim slikarskim ostvarenjima Slađana Marinković ide korak dalje ka rubu nefigurativnog, bez namere da prekorači na drugu stranu, potvrđujući lakoću sa kojom prevodi personalnu poetiku u drugi medijski okvir. Paleta ovih slika je zagasitija, a prizor izranja iz dubine tamnih smeđih slojeva paste poput blagog isijavanja metafizičkog svetla na ikonama u duhu isihastičke tradicije. Pejzaž se rađa iznutra iz teksture primordijalne materije, a vitke bele vertikale stabala i diskretne okerasto-zlatne nijanse krošnji deluju kao klice i žile kucavice tek stvorenog života na Zemlji. Meditativni osećaj spokoja i relativizovan pojam vremena otvaraju prostor mogućim filozofskim narativima o poreklu, trajanju, identitetu i ishodištu. Usamljeno drvo i njegov odraz u grafici Jezero, kao da personifikuju sam Život, njegovu biološku i duhovnu dimenziju. U kontinuiranom dijalogu sa prirodom umetnica osluškuje eho tajnih poruka koji struji između stabala i upija nasleđe prošlosti memorisano u biću ovih nepomičnih zelenih divova, nemih svedoka istorije. Čak i na pogled drvo može asocirati na živi zapis u vremenu, „urolana i u redove namalana kora breze izgledala bi kao srednjovekovni rukopisni svitak“ piše Peter Handke (Veliki pad). Iako u delima Slađane Marinković ljudska figura nije prisutna, njenim otiscima i platnima provejava upitnost o Čoveku. Skoro panteistička ljubav umetnice prema nepatvorenoj prirodi čija antiteza nije sam čovek, koliko društvo sklono posrnuću, evocira čuveni stih iz spomenute Bajronove poeme “ne volim ljude manje, nego više Prirodu volim”.

 Miroslav Sapundžić

Slađana Marinković svoj osobeni pristup gradi na suptilnoj materijalizaciji fenomena svetla u okvirima grafičkog i slikarskog iskaza. Pejzaž je autorkin izbor kao inicijacija čiste likovnosti ali i lične emocije doživljenog. Skladnim ritmovanjem linija, svetla i boje, ona viđeno produbljuje dajući mu vanvremensku dimenziju. Principi lične poetike i umetničke samodiscipline se posebno ogledaju u zahtevnosti tehnike akvatinte grafika u boji. Dosegnuto sazvučje tonova Slađana adekvatnim sredstvima pretače u pejzaže slikane akrilom i uljem. Autorkini putopisi nas ne vode u fizičke, već u tajnovite i magličaste predele  duha.

Iz ateljea

Umetnik kaže

Morfologija  pejzaža,  prostori oslikani šumom i drvećem su tematika mojih slika i grafika. Sačinjeni od jednog ili repetitivnih motiva, usamljeni predeli bez ljudskog prisustva, u kojima svetlost kreira smisaonu i hromatsku celinu. Motiv je samom sebi cilj i kao simbolička i kao piktoralna vrednost. Inspiraciju pronalazim u prirodi, ona me pokreće na razmišljane o univerzalnim temama postojanja, životu, smislu, lepoti jednostavnog, miru, harmoniji.  Posmatranje   predela   pokreće me  na istarižavanje  likovnih mogućnosti, prenosa doživljenog ushićenja i strahopoštovanja prema prirodi kao veličanstvenoj tvorevini. 

Prateći određene predele tokom smene godišnjih doba, doba dana ili  vremenskih prilika trudim se da ih što više upijem u sebe, što dublje doživim kako bih to iskustvo ubedljivije pretočila u grafiku, sliku.  Prostor, svetlost, ritam koji sami  po sebi kreiraju određenu estetsku pojavnost, stvaranjem unutrašnjih slika, prenosim na platno.

Kombinovanjem raznih tekstura, boje nanešene špahtlom ili grubom četkom kao i velikog broja lazura, pokušavam ostvariti  specifičnu atmosferu kojoj doprinosi i prigušen intezitet boja. Igra svetlosti i motiva posmatraču nudi hromatsku i kompozicionu harmoniju provocirajući različite mogućnosti likovne predstave doživljenog.

Slađana Marinković